Kad začara Siva Masa

Talijanska drama Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca Rijeka: Goran Lelas, Somewhere City, red. Paola Galassi

• 
  Ansambl Talijanske drame Hrvatskog narodnog kazališta u Rijeci nastoji jednom godišnje prirediti predstavu za mlađu kazališnu publiku, a ovoga puta odlučili su se za bajku za djecu i odrasle Gorana Lelasa Somewhere City. Razigrana i raznobojna mašta Gorana Lelasa, hrvatskog dizajnera međunarodnog ugleda, osmislila je slikovnice o svijetu u kojem Somewhere City leti nad dječjim glavama i napaja se njihovim dobrim mislima. I naravno, pomaže im kad su u nevolji. Tako u predstavi ansambla Talijanske drame stanovnici Citya pomažu mladoj indijanki iz plemena Lenape (starosjedioci njujorškog područja za koje se uglavnom, pogrešno, smatra da su izumrli) da pronađe braću razasutu po svijetu. I, onako usput, zajedničkim snagama oslobodit će svijet Sive Mase, čija je želja zavladati svime.
  
  Pretvoriti izuzetno razigran svijet slikovnice u kazališnu predstavu zahtjevan je posao. Čak i kada glavna olovka (Lelas voli reći da se dok crta osjeća kao olovka u rukama nekog drugog) sudjeluje u radu na predstavi. Upravo ta iskričava razigranost boja i oblika, kostima i šešira što ih nose likovi bajke diktiraju likove, ali i zadaju okvir cijeloj predstavi. Ujedno su i najbolji njen element. Recimo i to da je kolekcija Art toys, koju predstavljaju likovi Somewhere Citya izložena u muzeju MoMa u New Yorku.
  
  Scenografija što ju Lelas supotpisuje s Marcellom Jazzettijem, ujedno i oblikovateljem svjetla, krajnje je jednostavna. Važnu ulogu pritom imaju videoprojekcije Manuele Paladin Šabanović: dojmljiva slika velegrada noću što određuje New York, nebo kojim putuju oblaci i snimka koreografije plesa Japanaca što se projicira istovremeno kada glumci izvode koreografiju, efektno stvara dojam mnogoljudnosti na sceni.
  
  Glumački ansambl predstave sjajno se zabavlja. Posebno Zucchina, tikvica tračerica, Giuseppe Nicodemo koji zabavlja i sebe i publiku talijansko/hrvatsko/engleskim… jezičnim koktelom i neprestanim podsjećanjem na hranu koju obožava. Zatim Rosanna Bubola kao Luna-Una, mačka koja govori sve jezike i Munsi, Lenape iz Afrike, Elena Brumini kao Talisse, Indijanka Lenape iz New Yorka, te Elvia Nacinovich kao Mrs. Park, obožavateljica cvijeća. I standardno dobri Bruno Nacinovich kao Mr. Reg, gradonačelnik Somewhere Citya i Alida Delcaro kao Key-Ho, pričica koja govori. Lucio Slama kao Thor, ogromni viking koji se igra s oblacima kao da se probudio tek kada su ga odčarale pozitivne misli iz publike. Solidna je Sabina Salamon kao Agnani, Talissina sestra, koja prvi put igra s Talijanskom dramom. Na sceni su još i Toni Plešić kao dogradonačelnik Rijeke, Marko Kalc kao Unapi, Lenape iz Tokija, te Vladimir Ježić. I svakako, Giorgio Amodeo u dvostrukoj ulozi, izumitelja Trafficonea i Sive Mase, jednom pozitivac jednom negativac, ali i kao negativac više simpatičan no strašan, a zapravo zbog toga što je i kostim Sive Mase lijep kao i svi drugi, pa ga je užitak gledati. Glumci su, među ostalim, odlično savladali ogromnu praznu pozornicu po kojoj se kreću i gotovo skulpturalno rječite kostime.
  
  Što se teksta tiče, napisali su ga po ideji Gorana Lelasa a po predlošku Pavlice Bajsić, redateljica Paola Galassi i njezin asistent Massimo Pagnoni (supotpisuju i izbor glazbe). U programskoj knjižici nije naveden dramaturg, pa možemo pretpostaviti da su njih dvoje pokušali odraditi taj posao; uz ponešto sitnih nedosljednosti i podosta prostora za kraćenje (predstava traje barem dvostruko više nego što je dječja pažnja može slijediti, čak sat i dvadeset minuta). Najveća zamjerka ide kraju predstave što ga prepričavaju Talisse, Zucchina i Trafficone koji su, tamo negdje, uništili Sivu Masu (što zapravo nije čudno ako znamo da i uništenog i uništitelja igra isti glumac).
  
  Nakon što je stanovnike Citya Siva Masa vrlo efektno začarala, svaki je zalijepljen o pod u svom svjetlosnom četverokutu. Pozitivne misli publike razbit će čaroliju i svi se vesele pobjedi pjevajući i plešući po pozornici. Među plesačima na premijeri je bio i riječki gradonačelnik Vojko Obersnel glumeći sama sebe. Solidno je odradio scenski nastup, tekst na talijanskom nije mu bio problem, a po pozornici se i tako svakodnevno kreće. Međutim, tu se našao po dužnosti, pa ga je u najmanju ruku neobično slušati gdje publici poručuje – u skladu s bajkovitim završetkom – da će izgraditi još više parkova i to u gradu čiji stanovnici redovito poručuju da im nedostaje zelenih površina i dječjih igrališta. U gradu u kojem Gradsko kazalište lutaka slavi pedeseti rođendan bez kune dodatnih programskih sredstava, ali to je već neka druga tema.
  
  Uglavnom, Somewhere City Talijanske drame, predstava označena kao bajka za djecu i odrasle, svakako jest za djecu predškolskog uzrasta i vrlo dobronamjerne odrasle.
  
  © Tatjana Sandalj, KULISA.eu, 17. svibnja 2010.

Piše: