Kidanje pokrova šutnje

17. međunarodni festival malih scena (Rijeka, 3. – 10. svibnja 2010.): Slovensko mladinskog gledališče Ljubljana, Oliver Frljić, Proklet bio izdajica svoje domovine, red. Oliver Frljić

  • Slovensko mladinsko gledališče Ljubljana, Oliver Frljić, Proklet bio izdajica svoje domovine, red. Oliver Frljić
    Program 17. međunarodnog festivala malih scena u Rijeci zaključio je dvostruki pobjednik njegova prošlogodišnjeg izdanja redatelj Oliver Frljić (prošle godine nagrađen za režiju predstave Turbofolk koja je, uz Bakhe istoga redatelja, proglašena i najboljom festivalskom predstavom u cjelini). U produkciji Slovenskog mladinskog gledališča iz Ljubljane Oliver Frljić režirao je predstavu koju potpisuje i kao autor teksta, a naslovljena je posljednjim stihovima državne himne SFR Jugoslavije: Proklet bio izdajica svoje domovine. Tekst je nastao na temelju glumačkih improvizacija, a dramaturški su ga posložili Borut Šeparović i Tomaž Toporišič. Redatelj je osmislio scenografiju i kostimografiju te izabrao glazbu. Oblikovanje svjetla supotpisuje s Tomažom Štruclom, a savjetnik za pokret bio je Matjaž Farič.

    U dramaturgiji riječkog Festivala predstava je zaključila niz u kojem smo uspoređivali rad redatelja mlađe generacije koji rade u regiji. I ne samo u tom nizu, Frljić je zapravo jedini autor čiji je kazališni rad izrazito politički angažiran, kako scenskim razgolićenjem aktualne društvene stvarnosti, tako i provokacijama prema publici koja ne može ostati ravnodušna.

    S obzirom na to da je predstava Turbofolk nastala upravo s ansamblom riječkog HNK, usporedbe su se prirodno nametale, a govorilo se o koraku naprijed ali i koraku unatrag. Svakako, riječ je o istom kazališnom rječniku, ali na drugačiju temu – o političkom nasilju što ga provodimo ili ga nad nama provode i o odgovornosti od koje nitko u publici ne može pobjeći.
    Slovensko mladinsko gledališče Ljubljana, Oliver Frljić, Proklet bio izdajica svoje domovine, red. Oliver Frljić
    Nakon nasilja grubog, fizičkog, alkoholiziranog, svakodnevnog, nasilja gotovo kao dijela folklora; onog koje rezultira osobnim tragedijama, ali ne i ratovima; onog koji je posljedica ratnih trauma, socijalne bijede i neuređena društva, Frljić sada traga za uzrocima i metodama što su ljude pretvorile u nacionalističke zvijeri. Agresija i nasilje u ovoj predstavi nisu batine i bacanje stolica po sceni, nego i verbalna agresija koja izaziva fizički odgovor i pucnjeve.

    „Hoćete tradicionalni teatar, priču, nešto s čime biste se identificirali? E ne može, kurčeva publiko! Ostat ćete sad tu četiri sata da biste razmislili.“ Tako otprilike oštro napada publiku Primož Bezjak. A zapravo, lako se identificirati jer svi smo barem jednom bili svjedoci manje ili više jasne situacije u kakvoj se našao glumac Dario Varga kad mu ostatak ekipe, mirnim tonom dobacuje provokativne rečenice na temu porijekla. Njegova, majke mu i oca. Nakon toga, svatko će u ansamblu doći na red da mu pronađu krivo krvno zrnce i da ga, kako to već biva u skraćenim kazališnim postupcima (u životu takve situacije potraju sve do trenutka dok čovjek više i ne spava i ne jede i hoda glave uvučene u ramena, neprestano se osvrćući u strahu), upucaju po kratkom postupku. Na sceni na kraju leži osam mrtvaca, a pod zastavama kojima su pokriveni svi su isti – mrtvi. Užasno podsjećanje na prizorišta masovnih grobnica.
    Slovensko mladinsko gledališče Ljubljana, Oliver Frljić, Proklet bio izdajica svoje domovine, red. Oliver Frljić
    Zanimljiv je postupak kojim Frljić uvodi autoreferencijalne elemente u komad. Na početku predstave izvođači izgovaraju vlastite nekrologe. Sjećaju se, zatim, gdje su bili kada je umro drug Tito. Osim najmlađeg, on pamti gdje je bio kad je počeo rat u Sloveniji. I završava prepričavanjem dijela dugotrajnih rasprava čiji je povod odluka jedne od glumica da ne izvodi Šerbedžijinu pjesmu Neću protiv druga svog jer u jednoj od snimci prateće vokale pjeva Arkanova Ceca. Dijelom je riječ o fikciji, ali dobrim dijelom i stvarnim dijalozima što su se vodili na teme: tko, kada i kako može istupiti iz projekta, što znači politički angažman u kazalištu, ulozi glumca u kazalištu, o tome što je istina i koliko ih ima, o osobnoj i umjetničkoj odgovornosti... Primjerice, može li glumac zbog svog političkog stava izaći iz predstave, sjediti kod kuće i primati istu plaću kao i njegov kolega koji svakodnevno ostavlja tijelo i dušu na sceni?

    Devetoro glumaca (abecednim redom: Primož Bezjak, Olga Grad, Uroš Kaurin, Boris Kos, Uroš Maček, Draga Potočnjak, Matej Racer, Dario Varga i Matija Vastl) na početku predstave razgolitili su se fizički, a na kraju duhovno i dali se bez ostatka.
    Slovensko mladinsko gledališče Ljubljana, Oliver Frljić, Proklet bio izdajica svoje domovine, red. Oliver Frljić
    I još malo o nasilju. U jednom od prizora, glumci postavljeni na metar od tribine na kojoj sjedi publika obraćaju se izravno pojedincima i pozivaju ih na seksualni, preciznije homoseksualni čin, eksplicitno navodeći što bi i kako radili s dotičnim. Govori najprije samo jedan, a onda se uključuju i ostali, stvarajući zborsku sliku govora mržnje kakvom smo bili/jesmo izloženi. Bujica riječi izgovorenih jednolikim tonom i mirna izraza lica, što u sebi nosi neopisivo nasilje, upravo ono koje je na ovim prostorima proteklih godina izazivalo i fizičku nasilnu reakciju masa. Ovdje treba malo zastati i reći da je ovo prvo gostovanje te predstave izvan Slovenije i da slovenska publika o predstavi govori po njenom završetku, ali na izvedbi reagira suzdržano. U Rijeci se dogodila sasvim drugačija reakcija i jedan je glas odgovorio psovkom. Možda jest neobično da se riječ izgovorena na sceni danas doživljava kao izravna osobna uvreda, ali cijela je predstava provokacija i bilo bi neobično kada takvih reakcija ne bi bilo. To samo potvrđuje koliko su duboke traume u nama i koliko nas se cijela priča dotiče. A potvrđuje i to da snage, a često ni volje za suočavanjem nema. Pokrili smo se tepihom šutnje.

    O nasilju kojim smo razorili bivši društveni sustav još uvijek se ne govori na način kako to nudi Frljić u suradnji s ansamblom predstave Proklet bio izdajica svoje domovine. Način koji bi doista omogućio da se publika suoči s traumom i da je, u krajnjoj liniji, razriješi koliko god to može.

    Ima u predstavi gorka smijeha: u nekrologu Frljiću nazivaju ga kazališnim teroristom; parodija – nekadašnje sletove zamijenile su modne revije, u ovoj glumci nose zastave republika bivše države. Ima i tuge: osim beskrajnog niza nasilnih smrti na sceni, na nju izravno referiraju suze glumačkog kolektiva i izbor glazbe. Prije svega to je doista predstava o Odgovornosti, osobnoj i kolektivnoj, i tiče se svih koji žive na ovim prostorima. Tvrdi li tko drugačije, ili laže ili je – premlad (za nerazumijevanje nema prostora).

    © Tatjana Sandalj, KULISA.eu, 15. svibnja 2010.

kritike i eseji