Closer ili Bliže, treća drama britanskog pisca Patricka Marbera praizvedena je 1997. i odmah postala hitom svjetskih pozornica (u Hrvatskoj je igrana već 1998. u GDK Gavella), a 2004. preradio ju je i u scenarij za film što ga je, s uglednim imenima holivuskog zvjezdanog neba u glavnim ulogama, režirao Mike Nichols. Bliže je drama koja analizira odnose četvero ljudi zahvaćajući niz njihovih susreta unutar petogodišnjeg razdoblja. Dva muškarca i dvije žene čiji se životi isprepliću dijelom slučajnošću, a dijelom njihovim stalnim odlascima i vraćanjima, propituju što je istina, što identitet i zašto ljubav nije dovoljna.
U koncepciji redatelja Dine Mustafića publika ne ulazi u klasično gledalište, nego izravno na scenu. Zapravo, stolci za publiku postavljeni su unutar četiri manje pozornice što su nalik modnim pistama. Scenografu Dragutinu Brozu u oblikovanju scene znatno je pomogao oblikovatelj svjetla Franci Rampre. Zajedno, na pozornicama i na bijelom zidu u pozadini projekcijama stvaraju iluziju bolničke čekaonice, umjetničke galerije, stanova, akvarija, hotelske sobe, parka, jednostavno i izuzetno dojmljivo. Publika je izravno u radnji, a istodobno kao da gleda film. Na pozornicama se odvijaju pojedini kadrovi, a čak i kada su glumci na dvjema pozornicama istovremeno, radnja se odvija naizmjenično. Dino Mustafić režira i u kazalištu i na filmu, a u ovoj je predstavi ujedinio najbolje od oba medija. (Za izvedbu u Filodrammatici jedan je zid uklonjen kako bi jedinu riječku izvedbu moglo vidjeti više ljudi.)
Naravno, predstava unatoč takvom rješenju ne bi bila toliko dojmljiva da redatelj sjajne suradnike nije našao u članovima dramskog ansambla mariborskog kazališta. Eva Kraš bila je Alice, mlada žena neopterećena konvencijama koja povremeno preživljava kao striptizeta i uspješno skriva svoj identitet. Matevž Biber bio je Dan, neuspio pisac koji preživljava pišući nerologe, a Branko Jordan bio je pragmatični liječnik Larry. Nataša Matjašec Rošker utjelovila je depresivnu fotografkinju Annu i ostvarila jednu od dvije najbolje ženske uloge ovogodišnjeg riječkog festivala (nagrada stručnog ocjenjivačkog suda). Obzirom da u ovoj predstavi ne gledamo priču u stvarnom vremenu, nego sjećanja junaka na prošle događaje, glumci u stanja moraju ulaziti iznutra, a ne iz radnje i taj su zadatak sjajno odradili.
Kroz odnose dvaju parova pisac i redatelj bave se različitošću karaktera svojih likova, ali i pitanjima istima za sve: što je naš pravi identitet, koliko se poznajemo, zbližava li doista seksualni odnos ljude, koliko si vjerujemo, gdje su nam granice. Ili u citatima izgovorenog na sceni: "zašto ljubav nije dovoljna?", "što čovjek mora uraditi da dobije malo topline?", "lakše je mrziti nego voljeti"...
Nekoliko je posebno dojmljivih prizora u mariborskom Closeru. Primjerice, Ann i Larry sretnu se u akvariju i doista zaplivaju poput riba (plivamo li mi svi doista kao ribe kroz svoje živote, čujemo li, doživljavamo li i koliko drugoga?). Ili kada Ann tumači Danu da se srela s Larryem koji je potpisao papire za razvod braka. Ona sjedi između njih dvojice, naizmjenično gledamo dva susreta, scena se ubrzava i završava u koreografiranom plesu u kojem Ann prelazi iz ruke u ruku u agresivnom ritmu (koreografija Mark Boldin, izbor glazbe Dino Mustafić).
Zanimljiv je i redateljsko-dramaturški (dramaturgija Željka Udovičić) dodatak Marberovu tekstu koji otkriva dio pitanja kojima se autorska ekipa bavila tijekom rada na predstavi. Naime, u izvedbu su interpolirani monolozi koji dodatno naglašavaju pitanje identiteta, odnosa glumca i lika, glumca i gledatelja kao dvaju osobnosti koje se susreću u specifičnoj kazališnoj situaciji. Gdje su granice i koliko se mogu pomaknuti.
Nataša Matjašec Rošker ulazi u publiku, šapatom razgovara s ljudima, pojedince grli (stupnjevi srdačnosti odgovora variraju), a jednog nudi cigaretom. (Nakon predstave rekla je da nakon 25 izvedbi u Rijeci prvi put doživjela da ponuđenu cigaretugledatelj i prihvati.) Matevž Biber pripovijeda o prelasku državne granice i završava idejom da su prave granice samo u ljudskim glavama. Eva Kraš pripovijeda o susretu s čovjekom koji po ulici nosi mobitel i radio aparat koji očito ne funkcioniraju i njima hvata razgovore prolaznika. I pita: je li lud on koji živi u prostoru osobne slobode ili mi koji živimo u granicama socijalnih konvencija. Branko Jordan izlazi na scenu nag, s crnim kišobranom, liječničkim mantilom i tiskanim vodičem Londona u ruci. I razmišlja o tome daje li glumac najviše od sebe kada se skine na sceni i upoznajemo li se doista bolje ako se fizički razgolitimo. U skladu s naslovom komada završit će nadom da nećemo ostati predaleko. Ti autoreferencijalni momenti u kojima glumci uvode toplinu i ljudskost dobrodošlu u Marberovu seciranju ljubavi koju je agresivni ritam života 21. stoljeća gotovo sterilizirao.
I kad smo kod seciranja – Marberov je tekst klinička slika vremena u kojem živimo, u kojem je dnevna dinamika događaja gotovo histerična, u kojem se prema ljudima odnosimo kao prema stvarima/instrumentima. Inzistiranje na faktografskoj istini (u nekoliko navrata lik koji se osjeća prevaren pokušava doznati sve detalje o prevari: koliko puta, u kojim pozama, koliko intenzivno...) zapravo nas ne oslobađa.
© Tatjana Sandalj, KULISA.eu, 14. svibnja 2010.
