Rađanje europske kazališne zvijezde

17. međunarodni festival malih scena (Rijeka, 3. – 10. svibnja 2010.): Dramsko i glazbeno državno kazalište Vaso Abashidze. Tbilisi, Gruzija, William Shakespeare, Macbeth, red. David Doiashvili

  • Dramsko i glazbeno državno kazalište Vaso Abashidze. Tbilisi, Gruzija, William Shakespeare, Macbeth, red. David Doiashvili
    Već se u najavama ovogodišnjeg  Festivala malih scena o predstavi Macbeth Narodnog kazališta Vaso Abashidze iz Tbilisija govorilo kao o posebnom kazališnom spektaklu. S devet nagrada stručnog ocjenjivačkog suda i najvišom ocjenom publike, gruzijska predstava to je i potvrdila. Riječki Festival nastoji domaće kazalište staviti u kontekst europskih i svjetskih kazališnih zbivanja, a s obzirom da novaca za to ove godine nije bilo, ostaje pitanje je li trebalo tu predstavu staviti u kontekst regionalnog kazališta.

    S druge strane, nije upitno uklapa li se gruzijsko čitanje Shakespearove tragedije o vlasti i krivnji u kontekst festivalske teme Život s traumom. Predstavu je doista vrijedilo vidjeti, jer je gruzijski Macbeth intenzivan i zanimljiv doživljaj te jedna od rijetkih predstava u traumatičnom programu koja nije gledatelja ostavila u mraku 21. stoljeća.

    Ono što je u Shakespearovom tekstu ponajviše zanimalo mladog gruzijskog redatelja Davida Doiashvilija jest patologija vlasti, odnosno patološke promjene koje vlast izaziva u vlastodršcu. Naime, Shakespeareov Duncan nije izrazito negativan lik, dok je kod Doiashvilija samo jedan u nizu likova na vlasti koji su skloni nasilju, grubom izrugivanju podanika, pohotni za svakom ženom na koju naiđu... I kao što Aleksandre Bealishvili kao Duncan ima crne podočnjake i tamne sjene na licu, imat će ih i svaki njegov nasljednik. Redatelj je želio naglasiti da ne postoji dobar kralj/car/vladar (potvrdio je to i u razgovoru o predstavi).

    Dramsko i glazbeno državno kazalište Vaso Abashidze. Tbilisi, Gruzija, William Shakespeare, Macbeth, red. David DoiashviliZanimljiva je još jedna sitna izmjena karaktera. Lady Macbeth, kod Shakespearea željezna lady, slavo- i častohlepna, u izvrsnoj interpretaciji Lube Gogorisvili (jedna od dvije najbolje ostvarene ženske uloge po ocjeni festivalskog stručnog suda) punokrvna je žena i u smislu ljubavi prema Macbethu. Njoj se Duncanovo udvaranje gadi, emotivno podržava Macbetha u svim njegovim krizama.

    Mladi Tornike Gogrichiani (treća godina studija glume, najbolji mladi glumac na Festivalu po ocjeni stručnog suda) odličan joj je partner kao Macbeth, zapravo izmanipulirani mladić u cijeloj sili emotivnih stanja: zaljubljenost, strah, gađenje, nepovjerenje, mržnja, rezignacija... Šaka koja je držala nož koji je umorio Ducana kao da živi svoj poseban život.

    Dvosatna predstava u dva čina obiluje mnoštvom sitnih i za doživljaj cjeline važnih detalja, ničega nema previše i sve se doima lakim i jednostavnim. Primjerice, svaki je kostim Ann Mosidze malo umjetničko djelo. Osnovne su boje crna i bijela, a sivo je omogućilo zanimljivu igru uzorcima. Lady Macbeth na susretu s Duncanom nosi sivu haljinu postavljenu ljubičastom, bojom pokornosti, a što se vidi tek gibanjem materijala dok hoda. Nakon dolaska na vlast Macbethovi će nositi bijelo, koje bi trebalo simbolizirati željenu čistoću i mir. Oblikovanje svjetla također je posebno. Ia Nadirashvili koristila je ne samo uobičajenu kazališnu rasvjetu nego i stolne lampe (intimnost Macbethova monologa s bodežom uoči ubojstva) i baterijske svjetiljke. Naravno da će, u pravim trenucima, upravo svjetlom i publika postati sudionikom zbivanja na sceni, nijema većina što šutnjom prešutno odobrava događaje. Glazba koju ju je skladao Nikoloz Memanishvili naglašava makabričnu atmosferu. (Svi su oni, uz redatelja i scenografa, nagrađeni fesivalskim nagradama.)

    David Doiashvili oblikovao je i scenu u kojoj se sve odvija u tri dimenzije. Naime, osim događanja u prvom planu, u dubini je napeto bijelo platno na koje se projicira Macbethovo pismo supruzi, kroz koje gledamo u duhove, koje je stol za kojim sjede uzvanici na Macbethovoj gozbi, što publici izgleda kao da gledaju na njih s galerije (platno ostaje okomito, a glumci stoje ili leže uz njega i vide se samo njihove glave i ruke). Iza tog platna umirat će Lady Macbeth dok je istodobno snima kamera i na platno projicira njezino lice i ruke u gro planu. Pred nama umire i vladarica i žena – začudno.

    Dramsko i glazbeno državno kazalište Vaso Abashidze. Tbilisi, Gruzija, William Shakespeare, Macbeth, red. David DoiashviliZapravo, začudno je blaga riječ s obzirom na to da je Doiashvili svemu dodao i treću dimenziju i to ne samo rampom u dnu scene, nego i podizanjem glumaca uvis. Kada Macbeth i njegova žena požele oprati ruke od krvi, lebde nad pozornicom u projekciji plave oceanske vode. A tu je i trio: Archil Sologhashvili, Ana Akeksishvili i Nana Butkhuzi, koji su i cirkusanti i kabaretski zabavljači i vještice što u kotlu mute napitke, i suđenice što viseći nad svima pletu niti sudbine onih pod sobom.

    Moram priznati da sam potpuno zanemarila prijevod s gruzijskog, projiciran na dva ekrana u rubovima scene i pri tome ne mislim da sam nešto bitno izgubila. Tek jedna replika ostala mi je u pamćenju: "u smiješku ljudi nož viri"

    Zanimljivo je riješen i kraj. Macbeth će umrijeti pokraj mrtva tijela svoje žene, ali u posljednjem prizoru pod će ih podignuti prema publici. U tom nestvarnom položaju njihovi će duhovi ponoviti zaljubljeničku igru rukama s početka predstave, te se napokon spojiti. Ne baš veselo, ali ako želite vjerovati da je Doiashvili želio poručiti da im je ljubav i u životu trebala biti važnija od položaja, vlasti i socijalnih konvencija, onda ipak s dozom optimizma.

    Oduševljenje publike, jedini put čini mi se tijekom ovogodišnjeg Festivala malih scena, trajalo je dovoljno dugo da aplauz postane ritmičan, a povici bravo čuli su se sa svih strana. S obzirom na to da su okrugli stolovi na riječkom festivalu gotovo nastavak predstave u novoj scenografiji, dodajmo informaciju da je autorska ekipa to čudo od predstave pripremala dva mjeseca, a pritom su živjeli u kazalištu. Toliko o predanosti. I da parafraziram redatelja: Ne volim puno pričati. Čini mi se da kada se govori riječi gube smisao. Zato je bolje postaviti dobru predstavu.

    Tko zna kad ćemo opet u Hrvatskoj gledati neku od predstava gruzijskog kazališta, međutim sudeći prema viđenom, kao što se već događalo s nekim redateljima što ih je otkrivao upravo riječki Festival, David Doiashvili mogao bi postati novom europskom redateljskom zvijezdom.

    © Tatjana Sandalj, KULISA.eu, 13. svibnja 2010.

kritike i eseji