Ovogodišnji Međunarodni festival malih scena u Rijeci otvorili su gosti iz Beograda – ansambl Narodnog pozorišta dramom Derviš i smrt Meše Selimovića u režiji Egona Savina. Jedno od kapitalnih djela bosanskohercegovačke, ali i europske proze druge polovice 20 stoljeća, složena, suptilna priča o životu u kojem nikome nije dopušteno da bude svoj i čist, Selimović je pisao kao intimnu i osobnu dramu, a napisao je svevremensko svjedočenje o tragediji intelektualca u okruženju palanačkog mentaliteta koji se, na prostorima Balkana petrificirao i stoljećima je isti. Priča je to o Ahmedu Nuredinu, dervišu koji je prisiljen iz svog metafizičkog i filozofskog svijeta, zakoračiti u svijet represije, izdaje, korupcije, laži i silnika, postupno gubeći samopoštovanje i svoje principe, što u konačnici rezultira njegovim potpunim moralnim slomom.
Po dramatizaciji Borislava Mihajlovića Mihiza, predstavu je adaptirao i režirao Egon Savin te veliko djelo bez gubitaka postavio u okvire kazališne predstave. Fascinantni tekst maga riječi Meše Selimovića, ali i svjetonazor i duh njegova djela – sve je tu, pred gledateljem, na pozornici. Nevjerojatnu i šokantnu aktualnost teksta danas, Savin naglašava domišljato provlačeći priču kroz vrijeme. Počinje u osmanlijskoj Bosni da bi, nenametljivim detaljima, simbolima vremena, bila prebačena u vrijeme nakon Drugoga svjetskog rata te, u naznakama, u 1990-te godine. Simboli jesu drugi, ali je priča ista, pa je i rečenica Ahmeda Nurudina „Smrt je besmisao kao i život“ zastrašujuće istinita.
U glavnoj smo ulozi nastupio je odličan makedonski glumac Nikola Ristanovski čiji je Nurudin smiren, tih, introvertan intelektualac, čije misli više osjećamo i naslućujemo nego što ih on iskazuje. U ulozi Hasana Đelebđije, čovjeka koji vodi svoj život mimo svih pravila, ne popušta, ne radi kompromise i ne odustaje briljira Ljubomir Bandović, a impresivna je i Nataša Ninković u jedinoj ženskoj ulozi kadinice.
Sjajnu scenografiju, koja je u programskoj knjižici navedena kao ideja prostora, potpisuje također Egon Savin. S dvije velike plohe koje se pri dnu sastavljaju, stvoren je prostor koji cijelo vrijeme označava zatvor – i doslovce, ali i zatvor svih drugih vrsta u kojima je čovjek prisiljen živjeti: vjerski, klasni, intelektualni, emotivni, politički. Ugođaju tjeskobe pridonosi i efektna, funkcionalna glazba Zorana Hristića.
© Ljubica Stipaničić, KULISA.eu, 4. svibnja 2010.
