Slojevita rasutost pažnje

Teatar &TD, Zagreb: Irena Čurik, Disleksija, red. Irena Čurik

• 
  Nakon dvostrukog kazališnog propitkivanja anoreksije i bulimije u predstavama Ana i Mia Anice Tomić i Jelene Kovačić te Njarabum Ane Prolić Kragić i Anje Maksić Japudžić, u kratkom vremenu stiže nam i treći scenski susret sa zdravstvenim poremećajem, ovaj put riječ je o disleksiji. Na ogoljenoj sceni koju ukrašava tek sintesajzer pojavljuje se ženski lik (Csilla Barath Bastaić) u kostimu superheroja koji publiku na tragu stand-up komedije pokušava pridobiti vicom. Zid koji se postavlja između junakinje i gledatelja uvjetovan je disleksijom s kojom stiže rasutost pažnje, a koja lomi pokušaje oblikovanja viceva te stvara komunikacijski šum. Ta početna scena, prenaglašene doslovnosti, definira interesni prostor predstave te se prenosi na strukturu cjeline koju je autorica i redateljica Irena Čurik oblikovala tom istom dramaturgijom rasute pažnje.
  
  Dramaturškim lomovima, skokovima, spajanjima i razdvajanjima epizoda, iznenadnim prekidima izvedbenog tijeka, redateljica je na sceni iznijela četiri životne priče i četiri različita kuta naslovnog poremećaja koji se pretače na komunikacijski zid oko aktera. S njih disleksija se širi na društvo u kojemu pokušavaju opstati sa svojom posebnošću i svakodnevnim brigama i problemima, a koje je gluho (i) za njihove probleme. Izlomljene strukture, predstava se odvijala u na trenutke furioznom, kaotičnom i nemirnom ritmu, što je odlično pogodilo bit rasutosti pažnje kao jedne od mogućih posljedica disleksije, a ujedno je održavalo visok tempo cjeline.
  
  Glumci su imali veliku slobodu u oblikovanju vlastitih likova, što se osjetilo u vrlo različitom zahvaćanju naslovne osobine unutar lika. Csilla Barath Bastaić otvorila je predstavu pretjerano doslovno, a na tom tragu, prenapadnom ukazivanju na poremećaj, oblikovala je lik kroz cijelu predstavu, trivijaliziravši ga i svevši na tek jednu dimenziju. Ostali glumci bili su puno slojevitiji u oblikovanju svojih likova, predstavivši ih znatno životnijima. Lana Barić disleksiju je omotala i sakrila traumama, psihičkim problemima i nesigurnostima svog lika. Tokom cijele razlomljene predstave uspjela je zadržati dosljednost u oblikovanju i igranju izgubljene junakinje uvučene u sebe i svoju tjeskobu iz koje je tek na trenutke izlijetao bučni nemir, komunikacijski jaz s okolinom dodatno podcrtavši u dijaloškima dijelovima. 
  
  Nikša Butijer rezultate disleksije i komunikacijskog šuma projicirao je u agresiju i burno nezadovoljstvo okrenuto prema malim stvarima koje ga okružuju, poput javnog gradskog prijevoza, čime je na konkretan način uključio društveni sloj u prostor intime lika. Također, ukazujući na disfunkcionalnost gradskih žila, konkretno Zagrebačkog električnog tramvaja, ukazao je na paradokse do kojih dolazi u trenucima kad društvo postane disleksično. Tvrtko Jurić u sadržajnom sloju utišao je disleksiju, vrlo slojevito je iznijevši kroz izvedbeni sloj, glumeći uz stalno prisutnu zaigranost i neusmjerenost pažnje kojom je, uz pomoć sintesajzera vodio razbijenu igru predstave. Ogolivši lik od emocije, dodatno je podcrtao upravljačku ulogu svog lika, potvrdivši ga meštrom igre u sjeni. Većinu predstave bio je dobrim dijelom skriven iza glazbenog instrumenta, čime je glumački izraz usmjerio na glas i pokoju slabo uočljivu gestu, dok je tjelesni pokret sveo na minimum. Time je dodatno naglasio glas, odnosno riječ kao ključnu točku sputanosti u prostoru disleksije.
  
  Disleksija nudi zanimljivo preispitivanje naslovnog poremećaja na razini pojedinca i društva uglavnom omotanih u vlastite posljedice. Premda u nekim dijelovima upada u zamku predoslovnosti i trivijalnost, predstava se većim dijelom uspijeva zadržati u prostoru posrednosti. Glumačke izvedbe Tvrtka Jurića i Lane Barić najbolji su dio predstave koja se velikim dijelom i temelji na glumačkoj improvizaciji i vještini.
  
  © Igor Tretinjak, KULISA.eu, 27. travnja 2010.

Piše: