Za glumca i kazalište

Zagrebačko kazalište lutaka: Dubravko Jelačić Bužimski, Osvajanje kazališta, red. Zoran Mužić

• 
  Naziv Osvajanje kazališta zvuči poput pokliča pri pretvaranju nekog amorfnog zdanja u osmišljenu kuću scenske umjetnosti. I doista, kada je 1985. Dubravko Jelačić Bužimski napisao tu dramu za svečano otvorenje zgrade Zagrebačkog kazališta mladih (čija je gradnja odnosno adaptacija bila dostojna autora kriminalističkih ili čak fantastičkih romana), bio je to gotovo proročanski tekst. Prošavši od tada različite faze, ZeKaeM se profiliralo u kazalište zanimljivog repertoara i izvrsne glumačke ekipe.
  
  Nedavno je, prilagođen novom mediju, ovaj tekst izveden u Zagrebačkom kazalištu lutaka (sumnjam da će se tamo zbiti jednaka čarolija) u režiji Zorana Mužića. Kao što kazuje sam naslov predstave, priča je vrlo jednostavna: u zapušteno kazališne zdanje ulaze temeljne tri boje - crvena, žuta i plava - u namjeri da obnove i urede kazalište, kako bi ponovo postalo mjesto kazališne umjetnosti. U pomoć dolaze dva suprostavljena lika iz basne - Cvrčak i Mrav- razigrani glazbenik i marljivi radnik, u kazališnoj priča obojica podjednako zanimljivi. Sve se zbiva, dakako, zbog glumca koji i jest glavna kazališna osovina (čak i kada nema kazališta). Dodatni likovi Redara i prethistorijskog  Sukrapine (asocijacija na dinosaurusa iz ere krapinskog neandertalca) dopuna su radi uveseljavanja gledatelja (danas čak uvjerljiviji u svojem postojanju nego u trenutku nastanka drame).
  
  Odličan vizualni izgled predstava duguje scenografu Željku Zorici i kreatorici lutaka Sari Lovrić Caparin. Posebno su uspjeli likovi boja u vrlo suvisloj animaciji Nele Čolić Prižmić, Matilde Sorić i Luke Peroša. Vrlo su dobri Cvrčak i Mrav (Đuro Roić i Boris Mirković) mada se, zbog paravana, malo slabije čuju. Lik Sukrapine (Anđelko Petric) likovno je pomalo upitan (je li posuđen krokodil iz Petra Pana), a mada je opravdano da se Glumac (Željko Mavrović) prikaže kao čovjek, a ne kao lutka, njegovo pojavljivanje nije osobito dojmljivo, pa se time i poanta razvodnjava.

  Uz glazbu Mate Matišića, predstava je vesela i razigrana (malo živahniji scenski pokret ne bi naškodio) i zapravo je šteta što se dosta suzdržano pojavljuje na rasporedu Zagrebačkog kazališta lutaka.

  © Olga Vujović, KULISA.eu, 26. travnja 2010.

Piše: