Uvjerljiv i efektan dijalog

Glumačka družina Histrion, Zagreb: Dubravka Ugrešić, Štefica Cvek u raljama života, red. Nina Kleflin

• 
  Igrom slučaja svega nekoliko dana nakon premijere Čaruge Ivana Kušana u HNK-u, još jedan literarni predložak koji je Rajku Grliću poslužio za stvaranje filma imao je zagrebačku kazališnu premijeru. Štefica Cvek u raljama života Dubravke Ugrešić s podnaslovom Patchwork roman stekao je 1981. iznimnu popularnost ne samo postmodernističkim poigravanjem s načinom pripovijedanja oslonjenim na dnevnik, savjete, citate i njihovim uklapanjem u mozaik koji grafički sugerira krojenje krpica nego čak i više neodoljivom naslovnom junakinjom – mladom i depresivnom daktilografkinjom koja pati zbog pretilosti, nesposobnosti da nađe partnera ili ostvari bar neki od ideala koje nalazi u ljubićima, tada iznimno čitanom žanru trivijalne literature kojeg Dubravka Ugrešić efektno parodira svojom prozom.
  
  Godine 1984. Grlić prema tom romanu snima jedan od svojih najboljih filmova – komediju U raljama života u kojoj redateljica koja pati od viška kilograma i ne snalazi se u odnosima s muškarcima snima seriju o službenici koju muče gotovo identični problemi. Iznimna duhovitost pojedinih sekvenci koje povremeno prelaze i u grotesku omogućuje Grliću da jasno i precizno dodirne neke od bitnih problema osamljenog pojedinca, a i društva na način da dopru i do onih koji u prvom trenutku u tom filmu vide samo dobru zabavu.
  
  Gotovo tri desetljeća kasnija redateljica Nina Kleflin u svojoj dramaturškoj obradi polazi od činjenice da Štefica Cvek nije nimalo izgubila na aktualnosti. Na svoj način to je nedvojbeno točno; konačno jedna od velikih svjetskih književnih i filmskih uspješnica s početka ovog desetljeća Dnevnik Bridget Jones bavi se gotovo identičnom temom. Vjerojatno se zato Nina Kleflin usredotočila na to kako naći odgovarajući kazališni oblik za razlomljenu strukturu i varijacije pripovjedačkih postupaka u romanu.
  
  Tako su se na sceni kao naratori pojavile pisaća i šivaća mašina. Prva ne samo zbog toga što je Štefica daktilografkinja nego još više da bi se naglasilo kako se radi o izmišljenom liku koji ovisi o autorici koja je krenula o njoj pisati kako bi postigla komercijalni uspjeh. Dinka Vuković je uvjerljivo tumači kao samodopadnu književnicu koja se protagonistkinjom služi, ali nimalo ne suosjeća s njom. Vragolasto zaigrana Tara Rosandić kao šivaća mašina prenosi gledateljima radost slaganja patchworka iz različitih situacija, ali niti ona ne prelazi jaz koji naratorice dijeli od radnje komada, pa se tako uloge obje mašine u stvaranju predstave sastoje samo u povezivanju raznorodnih prizora, iako su možda baš one trebale uspostaviti i odnos između sadašnjosti i vremena nastanka romana kojeg bez toga jednostavno nije moguće uvjerljivo postaviti na scenu.
  
  Danas naime gotovo da i nema daktilografkinja, pa je i sama pisaća mašina postala muzejski predmet. Za razliku od nekadašnjih ljubića sadašnji chick lit možda i jest trivijalna literatura, ali na višoj razini, a uz to i žanr koji povremeno proizvodi svjetske uspješnice, pa se treba odrediti prema parodiranju jednog ili drugog. Ako je radnja predstave smještena u vrijeme nastanka romana – početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća što bi mogla sugerirati priča šofera (Hrvoje Klobučar) o prijatelju koji mu kao u to vrijeme donosi stvari iz Njemačke ili nepostojanje bilo kakvog komentara izleta Štefičine tetke (efektna epizoda Branke Cvitković) u rodnu Bosansku Krupu koja je sada ipak u drugoj državi, onda se moglo očekivati i uspostavljanje nekog odnosa prema tom vremenu u rasponu od nostalgije do podsmijeha ili kritičnosti. Ukoliko se pak radi o sadašnjosti što bi se dalo naslutiti iz načina kako Goran Navojec vrlo uspjelo i originalno karikira Trokrilnog, onda bi se možda trebalo poigrati činjenicom da je u vremenu računala pisaća mašina (danas bi se reklo stroj) postala anakronizam, a ako i postoji još koja daktilografkinja onda je to vjerojatno starija osoba koja se nije uspjela prekvalificirati, ali ne mlada djevojka s nekoliko kolegica vršnjakinja na tom poslu u istom uredu.
  
  Doduše kostimi Ike Škomrlj i Elvire Ulif koji vrlo uspjelo naznačuju karakter likova koji ih nose bliži su sugeriranju da se radnja zbiva osamdesetih, a donekle bi se to moglo reći i za scenografiju Miljenka Sekulića koji je čini se ipak bio više koncentriran na nalaženje rješenja za lako prenosivu scenu (kao što je primjerice efektna i vrlo funkcionalna mala rotirajuća pozornica) s kojom će Histrioni moći bez većih problema gostovati. Možda je tom vraćanju u prošlost služio i izbor glazbe Roberta Torrea s nizanjem talijanskih kancona, ali one su bile popularnije šezdesetih i eventualno sedamdesetih, a i za Šteficu Cvek i njenu tetu vjerojatnije bi bilo da slušaju domaću narodnu ili zabavnu glazbu.
  
  Te su talijanske pjesme pomalo prizivale nostalgiju koje inače u predstavi nema, pa su kao i naratorice više razbijale cjelinu i tako usporavale ritam predstave nego spajale prizore koji su svaki posebno bili uspjeli i u tome se vidjela najveća vrijednost režije Nine Kleflin, oslonjene na uvjerljiv i efektan dijalog koji iznimno uspješno varira razne tonove od sentimentalnih do komičnih. Pritom se redateljica očito prvenstveno posvetila radu s glumcima, zajedničkoj potrazi za čvrstim određenjem osobnosti svih likova i pronalaženju unutrašnjeg razloga za izgovaranje svake pojedine replike. To je rezultiralo visokim dometima čitavog glumačkog ansambla koji je efektne karikature obogaćivao dodajući svakom liku barem neku ljudsku notu. U tome se posebice istaknula Nela Kocsis glumačkom energijom i transformacijama u tumačenju uloga triju vrlo različitih Štefičinih prijateljica.
  
  Ipak, posebno treba izdvojiti izvrsnu Doru Polić Vitez u naslovnoj ulozi koja bi nekim svojim strahovima i nesigurnostima mogla također djelovati karikaturalno. Iako Dora Polić Vitez  koristi te elemente za stvaranje iznimno smiješnih i zabavnih situacija, ona istodobno ta svojstva u spoju sa s neispunjenim snovima i željama obogaćuje ljudskom toplinom vlastite glumačke osobnosti i tako stvara kompleksni lik koje će snažno komunicirati s publikom i osvojiti njihove simpatije. Bez obzira na druge uspješne elemente neujednačene predstave upravo će zbog interpretacije Dore Polić Vitez gledatelji biti zadovoljni Šteficom Cvek u raljama života koja stoga i pored nedostataka ima izgleda za uspjeh kod publike.
  
  © Tomislav Kurelec, KULISA.eu, 22. travnja 2010.

Piše: