Bez prave energije

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Ivan Kušan, Čaruga, red. Joško Juvančić

• 
  Nakon Prvog svjetskog rata Jovo Stanisavljević se kretao u otmjenom društvu, a noću postajao Čaruga, odmetnik koji je bio strah i trepet Slavonije. Bio je povijesna pojava veća od života kako bi se reklo u Hollywoodu, što je navelo Rajka Grlića da neposredno prije raspada Jugoslavije snimi Čarugu, svoj dotad najskuplji film koji je prvenstveno bio namijenjen publici i koncentriran na akciju i pustolovinu, iako su kasnije neki analitičari u njemu vidjeli i prikrivenu najavu raspada zemlje u kojoj je nastao. Prije bi se doduše moglo reći da je razlogom neispunjenih komercijalnih očekivanja bio raspad tog većeg tržišta, ali i nedorađenost odnosa među likovima i nedovoljna uvjerljivost slike vremena u kojem su se mnogi razočarani vojnici, povratnici iz Prvoga svjetskog rata odmetnuli u šumu kao zeleni kader koji je bio na granici između revolucije i kriminala.
  
  Spominjati Grlićev film u vezi s kazališnim komadom zbog njihove različitosti ne bi imalo smisla da Grlić nije stvaranje svoje filmske legende – svojevrsnog lokalnog Robina Hooda za kojeg se znalo da je pljačkao bogate, ali nema dokaza da je davao siromašnim – počeo baš od tog komada Ivana Kušana (koscenarista filma) koji naslovnog junaka parodira u kako podnaslov kaže: „Teškoj, ali vjerodostojnoj tragediji gospodina Jurja Ardonjaka iz Feričanaca u Slavoniji koji je umoren u najneobičnijim okolnostima poradi ljubavi nevjerne mu i bludne supruge što ju je osjećala prema mjerniku Borisu Možboltu, te posredno unajmila lupeškog harambašu Jovu Stanisavljevića zvanog Čaruga, da ga ukine sa života; u kojoj se vidi neizmjerna zloća dotične i mnogih drugih, sljepilo pohlepe, pohote i ostalih poroka, kao i sramotan kraj gotovo svih zlikovaca.“
  
  Kušan, jedan od istaknutih književnika krugovaške generacije prvo je vrhunske domete postigao pedesetih i šezdestih godina s romanima za djecu, da bi postupno sve više priznanja dobijala i ostala njegova djela. U sedamdesetima duhovitost i virtuoznu uporabu jezika koristi za parodiranje i persiflažu, ali i za intelektualno poigravanje ukalupljenim stavovima, što ga u pisanju za kazalište dovodi do crne komedije koja se najčešće temelji na farsi i vodvilju. Virtuozna kombinacija svih tih elemenata jedan je od svojih vrhunaca doživjela baš u Čarugi, vrlo uspješno praizvedenom 1976. u Teatru u gostima. Tih se godina, u kojima je ideološka cenzura bila prilično budna, Kušan gradio da je jedina svrha njegovog pisanja zabava, pa su tako uglavnom postavljani i Čaruga i ostali njegovi komadi, što je posebice u ovom slučaju rezultiralo i vrhunskom kazališnom zabavom, ali i predstavom koja je asocijacijama navodila na razmišljanje o mnogim važnim temama i problemima.
  
  Međutim nakon više od tri desetljeća, sedam različitih uprizorenja u našim kazalištima, pet u madžarskim i jednog u slovačkom, te definitivne ocjene o veličini pisca, postavljanje Čaruge u središnjem nacionalnom teatru moralo je naći i neke dodatne razloge. O njima govori Riječ redatelja Joška Juvančića: „Redatelj i ansambl predstave Čaruga žele ovom izvedbom dati svoj doprinos borbi protiv korupcije i organiziranog kriminala, a ujedno preporučiti nadležnima, ako bi se kojim slučajem zatekli na predstavi, da se tijekom izvedbe ne bi smjeli smijati ni smiješiti ni išta slično, jer bi time naša p o r u k a pa tako i naš izvjesni put u Europu bio najozbiljnije ugrožen. U nadi da ćete podržati naša nastojanja...itd...itd...“ Iako taj tekstić nije lišen duha i humora, konačno Juvančić je prije gotovo pola stoljeća reputaciju utvrdio prvenstveno režijama komedija, on ipak ukazuje na naglašavanje sličnosti Kušanovog komada s našom današnjom društvenom situacijom i potenciranje sprege novopečenih bogataša, policije i kriminala. Iako svega toga ima u Kušanovom komadu, takva aktualizacija, kao uostalom i svaka izravna poruka, osiromašuje vrijednost cjeline, pa je čini se upravo ona kriva za temeljni nedostatak predstave – gubitak ritma i glumačkog naboja.
  
  Efektna scenografija Miljenka Sekulića s dominantnim pokretnim elementima ekstremno visokog šaša koji su asocirali na podneblje u kojem se radnja zbiva, a mogli se funkcionalno transformirati u zidove ili močvarno zemljište bila je vizualno atraktivan okvir predstave, ali je prostor tako zamišljene scene bio prevelik, pa su za vodvilj karakteristični brzi ulasci i izlasci likova trajali više no što je potrebno, tako da su se i izmjene duhovitih replika zbivale sporije, a time je i predstava povremeno zadobivala nepotrebnu ozbiljnost.
  
  Čini se da je ta nedosljednost u osnovnom tonu i usmjerenju predstave dovela i do različitih puteva u glumačkim interpretacijama koje su možda svaka za sebe i bile dosljedno izvedene, ali njihovi odnosi i međuigra nisu (posebice u prvom dijelu) najbolje funkcionirali. Danko Ljuština je svoju izrazitu osobnost i tjelesnu snagu lako prilagodio liku veleposjednika Jurja Ardonjaka, ali je često uzimao i previše vremena da bi naglasio moć lika kojeg tumači. Dobar dio glumaca kao da nisu našli dublju vezu sa svojim likovima pa su se priklonili karikaturalnosti. Tako Žarko Potočnjak kao servilni Frankić, Ardonjakov tajnik, vješto koristi gotova, doduše vrlo uspješna rješenja iz nekih ranijih svojih komičnih uloga, ali to ponekad nije dovoljno da uspostavi pravi kontakt s partnerima, a posebice s Ljuštinom. Goran Grgić se izgleda nije osjećao posve ugodno u koži koristoljubivog mjernika Možbolta koji zavodi Ardonjakovu suprugu Ankicu, pa je taj lik prekomjerno iskarikirao, dok su žandar Dušana Bućana i njegov šef Ivana Brkića ostali u okvirima standardnih karikatura policajaca.
  
  Prave razloge karikiranja svog lika uspio je pronaći tek Milan Pleština. Njegov Čaruga izvlači maksimum komičnosti iz samodopadnosti zbog koje ne želi staviti naočale, pa zato postaje potpuno nesposoban za izvršenje umorstva koje je od njega naručeno, a zbog toga sve više priča o svojim dotadašnjim podvizima, uspoređujući se s američkim gangsterima i imitirajući ih bez pretjerivanja, ali s potpunim uvjerenjem koje opravdano izaziva smijeh. U oblikovanju uloge Pleštini su pomogle i kostimografkinja Doris Kristić koja je inventivno uskladila elemente koji lociraju Čarugu u njegovo vrijeme i prostor s onima koji asociraju na gangstere kojima se divi, a isto tako i koreografkinja Zagorka Živković koja vjerojatno ima znatne zasluge da su i pretjerani pokreti bili primjereni radnji i Čaruginom raspoloženju. S druge strane ženske uloge su bile mnogo bliže realnosti, pa je Vlasta Ramljak Ankicu koja želi smrt bogata muža i ljubav mlađeg muškarca odigrala prilično uvjerljivo, ali bez posebnog nastojanja da izbjegne opća mjesta takve uloge, dok je Ana Begić u maloj ulozi služavke Tonke ipak uspjela pokazati snažnu glumačku energiju, što je cjelini ove predstave nedvojbeno nedostajalo.
  
  © Tomislav Kurelec, KULISA.eu, 19. travnja 2010.

Piše: