Makabrični krug usuda

Kazalište Marina Držića, Dubrovnik: Jean Genet, Služavke, red. Georgij Paro

• 
  Odabirući i otvarajući jednu, četrdesetih godina prošlog stoljeća, stvarnu epizodu crne pariške kronike o brutalnom ubojstvu bogate gazdarice koje su počinile dvije sestre sluškinje, Jean Genet s predumišljajem koristi taj tragični i tada javno skandalizirani događaj da bi iz svoje prevratničke i urotničke percepcije svijeta i osude licemjerja društvenih normi; kritički progovorio o tom istom svijetu bezdušja, moralnih i društvenih posrnulosti; cinično teatralizirajući travestijske igre sestara služavki i gospodarice s tragičnim posljedicama.
  
  Redatelj Georgij Paro temelji predstavu, kao i u svim dosadašnjim dubrovačkim izvanfestivalskim redateljskim prinosima, na glumačkom angažmanu i posvećenosti igri koja dubinski traži i nalazi povode u Genetovoj drami nastojeći iscrpsti svaki njezin trag, ponudu ali i povod u mazohističkim seansama služavki i gospođe koje, izmjenjujući uloge, ostaju dijelom zatvorenog, osujećenog i makabričnog kruga usuda osuđujućih alibija i nužno zazivanih tragičnih epiloga. Koncentrirajući dramu na odnos triju žena složenih i zapletenih međuodnosa, redatelj tako odustaje od nekih mogućih Genetovih poruka, iščitavanja, posezanja i komentara i ne samo osobne muke, pobune i percepcije svijeta boli, očaja i nemorala.
  
  Dubrovačke su Služavke predstava koja računa na glumice i to je najveća njena vrijednost i preporuka. Jasna Jukić (Solange) i Glorija Šoletić (Claire) kao služavke ostvarile su cjelovita, zaokružena možda i ponajbolja dosad glumačka ostvarenja na matičnoj sceni svoga teatra. Njihova sadistička, provocirajuća, mazohistička ljubavna, sestrinska i suučesnička urota i igra do posljednjeg daha daje predstavi sonorni, upozoravajući i opominjući tamni ton beznađa kojem se pridružuje usudno i Milka Podrug Kokotović (Gospođa) s decetno dociranim i superiornim nastupom pa njezino glumačko ostvarenje, u dubrovačkom slučaju Genet, ostaje još jednim važnim prinosom njezinoj bogatoj i obvezujućoj glumačkoj biografiji.
  
  U takvom redateljskom konceptu do kraja oslonjenom na Genetovu dramu i dosljednoj glumačkoj posvećenosti – svi drugi elementi predstave, osim zamjetnog kostimografskog prinosa Marije Žarak, tek su nužne datosti i potrebnosti. I scenografija Miše Baričevića, glazba Paole Dražić-Zekić, svjetlo Silvija Girona i prinos redateljeva pomoćnika zaduženog i za scenski pokret Miljenka Vikića – na razini su zorne očekivanosti kao dio nužnog scenskog okvira dogođene drame bez značajnijih iskoraka i iznenađenja. Uz produkcijske evidentne i primjetne recesijske uvijete i nemogućnosti, nakon dugo vremena dubrovačka profesionalna kazališna kuća, dobila je napokon ozbiljno i promišljeno redateljski rađenu i glumački vrsno odigranu predstavu relevantnih dosega i preporučujućih povoda.
  
  © Davor Mojaš, KULISA.eu, 17. travnja 2010.

Piše: