Vrhunski pekmez s pokojom košticom

Gradsko kazalište Trešnja, Zagreb: Jasno k'o pekmez (prema motivima Tao Mede Pooha Benjamina Hoffa), red. Damir Munitić

• 
  Iza simpatičnog naslovnog paradoksa skriva se nekoliko avantura slavnog lika iz dječjih priča i crtića, mede Winnieja zvanog Pooh, autora Alana Alexandera Milnea. Autor i redatelj Damir Munitić nije se naslonio izravno na Milnea, nego je predstavu koncipirao prema motivima zbirke Bernarda Hoffa, od prvotnog susreta dječaka Cristophera Robina s plišanim medom u dućanu preko nekoliko Winnievih avantura do završnog osvajanja Sjevernog pola. Priče su međusobno povezane zajedničkim elementima i motivima, a razdijeljene su kratkim umecima u kojima akteri kroz razgovor i razigrane jezične igre pripremaju djecu i scenu za novu avanturu.
  
  Same avanture razvijaju akteri u ulozi pripovjedača, a scenska igra često postaje tek vizualno dočaravanje radnje i prostor dijaloških umetaka. Ta pozicija čvrstog pripovjedača ciljanoj publici od starijoj od tri godine trebala bi olakšati praćenje radnje, ali je u nekim pričama bogata scenska igra dobrim dijelom gutala pripovjedni sloj. Također, problem većine priča je obrat koji dolazi pomalo iznenada, a prolazi tiho i bez pravog poentiranja.
  
  No, u predstavi Jasno k'o pekmez bit nije u poentiranju, nego u samoj scenskoj igri koju je Muntić obogatio velikim brojem uspjelih i duhovitih redateljskih rješenja, od putovanja balonom uz pomoć crnog paravana, preko napada roja zujavih pčela, koje je odlično osmislila Zlatica Blanuša, do neodoljivih jezičnih igara koje i kad su značenjski preteške djeci, na auditivnoj razini nude niz razloga za smijeh. U drugom dijelu predstave ritam lagano pada, a strah od zamora scenskog materijala uklanja posljednja priča o osvajanju Sjevernog pola koja predstavlja veliko finale u kojemu su sublimirani svi odlični sastojci predstave, od scenske razigranosti do duhovitih glumačkih minijatura.
  
  Sami likovi tek su naizgled životinje kroz koje progovaraju jasne dječje karakteristike. Te osobine preuzeli su i glumci u predstavi, odbacivši oponašateljsku glumu i tumačeći likove nalik tipiziranoj djeci, što im je omogućilo brzu i jasnu prepoznatljivost kod gledatelja i mogućnost nenametljivog oblikovanja moralne poruke.
  
  Odlični Rakan Rushadiat u ulozi Winnieja, bio je vrlo elastičan, šaljiv i mek u pokretu te duhovito ozbiljan u razmišljanju o trivijalnostima, uspješno prikazavši pomalo tupu znatiželju, radost i plemenitost glavnog junaka. S lakoćom je preuzimao scensku igru, ponudivši gledateljima pregršt razloga za osmijeh, ali ne prepustivši se zovu duhovitih minijatura, nego sačuvavši dosljednost lika. Dječak Cristopher Robin element je dječjeg prepoznavanja i neke vrsti pojašnjenja, bez naglašene karakterne crte. Aleksandra Stojaković oblikovala ga je upravo takvim, ali uz nedostatak humornog elementa. Iskra Jirsak Zeca oblikuje razigrano i duhovito u igri, a lošije u pripovijedanju, gdje je brzala ne uspjevši se nametnuti djeci te se prometnula, vrlo simpatično i duhovito, ali ne i funkcionalno, tek u dežurnog brbljavca.
  
  Karakternu jednodimenzionalnost plašljivog Praslina Sanja Hrenar uspjela je razigrati s nekoliko vrlo duhovitih glumačkih minijatura, čime je utišala jednoobraznost lika. Vanda Vujanić Šušnjar kao mudra Sova-Slova bila je odlična u pripovijedanju, gdje je s lakoćom osvajala pažnju djece i uspijevala nadglasati scensku akciju. Njena mudrost vrlo zgodno je dočarana s povećalom pred ustima koje je uvećavalo izgovorene riječi. Najduhovitiju epizodnu ulogu oblikovao je Ranko Stojić u ulozi magarca Tugomila, čije je stalno tugovanje i žaljenje zbog sudbe klete odlično dočarao pogodivši pokretom, mimikom i glasom karakter smiješnog, starog i isluženog magarca. Duhovitošću se nije nametao, nego je uglavnom progovarao iz drugog plana, bogateći radnju sporednim minijaturama.
  
  Iznimno dinamičan scenski pokret (Ksenija Zec i Pravdan Devlahović), u kojem se izmjenjuju elegantna poskakivanja i umorna šepanja, stiliziran je toliko da gotovo nalikuje plesnom. Kružna scena s ogoljelom konstrukcijom sa stepenicama (Dinka Jeričević, Marta Crnobrnja) odlično je iskorištena za prikaz putovanja, a preuzimala je i razne funkcije, od drva do snježnog puteljka, ne mijenjajući se pritom čime je ostavila prostor za zamah dječje mašte. Doris Kristić i Đurđa Janeš kostime životinja oblikuju sugestivno, tek bojom i osnovnim karakteristikama poput ušiju uputivši na likove. Početni songovi (Daniel Bifel i Ivana Starčević) gubili su se u scenskim događanjima i ograničenim glasovnim mogućnostima Rakana Rushaidata, da bi u kasnijim grupnim izvedbama zaživjeli te privlačili dječju pažnju razigranim ritmom te duhovitim i lakopamtljivim stihovima.
  
  Predstava Jasno k'o pekmez, oduševljava razigranošću, maštovitim redateljskim rješenjima i odličnim glumačkim izvedbama, koje pokatkad utišavaju samu priču, ali u cjelini djeci nude vrhunsku scensku avanturu uz pokoju nenametljivu pouku.
  
  © Igor Tretinjak, KULISA.eu, 14. travnja 2010.

Piše: