Pričati, maštati, sanjati

Kazalište Marina Držića, Dubrovnik: Sanjari (po pričama koje je sakupila Vesna Krmpotić), red. Ivan Leo Lemo

• 
  
  Sanjari su predstava ciljano namijenjena najmlađoj publici, onima kojima je teatralizirani svijet bajki možda i najprimjereniji za odlazak u kazalište i doživljaj koji podrazumijeva i pedagoški i odgojni i primijenjeni primjereni kazališni trag koji bi trebali pamtiti. I htjeti u kazalište dok odrastaju s njim. Odabirući iz odabranog, točnije deset bajki iz cijelog svijeta koje je prikupila i prepričala Vesna Krmpotić, Lemo ih dijelom dramatizira a dijelom ih ostavlja naratoru i samim glumcima koji ih izravno kazuju i tako stvara poetičan i elegično nostalgičan svijet sanjara koji, u obrnutom zrcalu, žive svoje i naše zaboravljene svjetove koji ostaju tek priželjkivanim alibijima – u san i bajku odlutalih – kada se probude. Onda, jednom kada se iscrpe sve bajke. Dakle, nikada.
  
  U Sanjarima odabrane, moglo bi se reći, pra-bajke multikulturnih izvora, pretapaju se jedna u drugu povezane songovima, točnije Leminim prepjevima antologijskih pjesama Beatlesa (korepetitorica Paola Dražić–Zekić) pa se i roditelji mogu prisjetiti nekih svojih kasnijih vlastitih odrastanja iako bi, možda, i Lennon i MaCartney, imali za ovaj Lemin okušaj, svoj komentar. Bilo kako bilo, Sanjari su pitka, jednostavna, dovoljno zaigrana, nježno igrana predstava jasnih poruka i zagovora: vjere, nade, istine, poštenja i ljubavi. Gotovo utopijski priziv sklada kojim se kazalište suprotstavlja svakodnevnici. Scenografkinja Vesna Režić rasprostire pozornicom modrinu neba citirajući i slični sve-prostor iz Malog princa (premijerno izveden prije nekoliko godišta na istoj sceni s istim redateljskim potpisom), a Jelka Grljević zaigrano i maštovito u bijelo, s mnogo detalja i različitosti, uniformira odabranu grupu sanjara koji pričaju, pjevaju, sanjaju i šute kada se probude.
  
  Redateljski koncept Sanjara računa na kolektivnu suradnju i igru glumaca pa su tako Nina Hladilo, Mirej Stanić, Helena Kovačić, Hrvoje Sebastijan, Edi Jertec, Antonio Franić, Davor Erceg i Jasna Jukić kao naratorica, predano slijedili Lemov redateljski rukopis i ispis skladno se nadopunjujući u ovoj, moglo bi se reći, bajci o bajkama u bajku urasli kao dobro uvježbani, smjerni, tihi tintilinići i dovoljno budni i u san utonuli kada treba, ali uvijek na snove spremni. Koncipirana i uredno složena tako da nudi nekoliko priča koje svojim završetcima i poučcima začinju druge i nove, Sanjari se mogu shvatiti i kao epizoda serije i nekih budućih sanjarnica poklope li se okolnosti i usklade li se kazališni satovi i repertoarni povodi. Pričati, maštati, igrati se, sanjati i u kazalište odlaziti. U teatar gdje sanjarima ne trebaju ulaznice. Ponude li se snovima i prepoznaju li se bajkama. Na koje, nesvjesni posljedica, svakodnevno zaboravljamo.
  
  © Davor Mojaš, KULISA.eu, 7. travnja 2010.

Piše: