Provokativno tamno zrcalo

3. Gumbekovi dani, Zagreb: HNK u Varaždinu, Ljubomir Kerekeš, Skupština, red. Ljubomir Kerekeš

• 
  Pod transparentom „Ni desno ni levo samo Črevo“ održava se godišnja skupština Seoskog odbora sela Črevo kojoj je prva i najvažnija točka dnevnog reda izgradnja kanalizacije u mjestu koje ne može, tonući sve više u fekalije, očekivati brzi ulazak u Europu. To je mjesto radnje popularnog cabareta Ljubomira Kerekeša, nastalog 2005. koji je odavno premašio broj od stotinu izvedbi, što i ne čudi, jer je autor vješto povezao vulgarnosti u tekstu s izlučevinama ljudskog tijela, a sve to pak s asocijacijama na hrvatski Sabor i funkcioniranje vlasti koja je na višim instancama već odbila traženje Črevljana da im pomogne u toj za njih kapitalnoj građevinskoj investiciji.
  
  Iako i ovdje mala seoska sredina simbolično prikazuje cjelokupno društvo kao što je to prije četiri desetljeća maestralno izveo Ivo Brešan u svojoj antologijskoj komediji Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja, pristup je poosve drugačiji. Brešan je stvorio kompleksnu strukturu koju je oživio vrhunskim komediografskim pristupom, dok se kod Kerekeša u prvi mah čini kako mu je taj okvir tek poslužio da bi nasmijavao publiku prizemnim humorom i tako privukao i one brojne potencijalne gledatelje kojima je turbo folk bliži od kazališta. Taj dojam posebice potencira situacija u kojoj Rom Trpimir Oršuš kao predstavnik manjine ne dobiva dopuštenje da napusti sastanak zbog velike nužde, pa zato napuni hlače, a i zasmrdi dvoranu u kojoj još jedva izdržavaju ostali dužnosnici. Među njima je i predsjednik odbora (obnašatelj iste dužnosti i u bivšoj državi) koji ga je prisilio da ostane u dvorani, referent za kulturu, prikriveni rasist koji glumi domoljuba i koji je 1996. krenuo braniti domovinu, pa se sada ne može odvojiti od svog šmajsera u akciji „Zbogom oružje Črevo“, te blagajnica koja se jedina bavi konkretnim seoskim poslovima, ali mora bespogovorno izvršavati što joj muškarci, a osobito predsjednik (koji joj je i ljubavnik) nalažu.
  
  Čitava ta situacija koja opća mjesta problema hrvatskog društva pokreće u scenski kovitlac psovki i bedastoća tim je incidentom s Romom iskoračila iz onog što su gledatelji mogli očekivati, pa je svojom vulgarnošću i političkom nekorektnošću zadobila neočekivani obrat i radikalizirala scensku situaciju. Konačno pazeći na političku korektnost lako se spuzne u neinventivnost, dok je ovdje – iako je možda među gledateljima i bilo onih koji su bili šokirani time da se predstavnika manjine umazalo fekalijama – za ilustraciju odnosa u društvu karakterističnije uživanje, smijeh i aplauzi velike većine publike u toj situaciji. Ipak, da podilaženje niskim strastima nije temeljni cilj predstave i da će u njoj moći uživati i zahtjevniji ljubitelji teatra, mogla je naznačiti i virtuoznost kojom sam Kerekeš tumači najkomičniju ulogu nesretnog Trpimira Oršuša postavljajući ga tako u prvi plan, što nije bilo lako jer su mu i partneri ostvarili dojmljive uloge.
  
  Draško Zidar efektno naglašava komiku koja kod predsjednika odbora kao oličenja današnjeg političara proizlazi iz kontrasta visokoparnih, ispraznih frazetina i prikrivenih privatnih interesa, dok Mijo Pavelko referenta za kulturu uspješno interpretira kao vrlo dojmljivu karikaturu ograničenog kvaziintelektualca i rodoljuba koji se ukipi na mjestu sve do trenutka dok ne nalazi povoda da izrazi neki od svojih rijetkih interesa – mržmju prema Romima, žal za ženom koja ga je varala i ostavila ili svoju važnost. Blagajnici Marije Krpan nije pruženo toliko prilika za komičarske ekshibicije, ali njezina sposobnost da jedina bar povremeno pokaže neke elemente ljudskosti i topline bitno pridonosi kompleksnosti značenja predstave, upućujući na položaj žene u društvu koje Skupština prikazuje.
  
  To je nedvojbeno tamno zrcalo raznih negativnosti suvremenog hrvatskog društva koje, iako dovedene do krajnjih granica, i nisu pretjerano daleko od stvarnosti. Kerekeš je tako svojom predstavom koja u početku djeluje kao vulgarno povlađivanje najnižem ukusu publike ipak uspio maloj sredini koju prikazuje pridati svojstva koja je čine zastrašujućim odrazom stanja u kojem se nalazimo. To se bitno razlikuje od Brešanove Mrduše Donje, kompleksne komedije s naglašenim političkim asocijacijama, pa je svojim mrakom, unatoč mnogih komičnih prizora, znatno bliže upečatljivoj slici zla u talijanskom društvu prikazanog kroz odnose u moralno, a uglavnom i tjelesno deformiranoj brojnoj obitelji iz sklepane barake u najsiromašnijem predgrađu Rima u filmu Ettorea Scole Ružni, prljavi, zli (1976). Poput Scolinog filma i Kerekešova Skupština reprezentativan je primjer estetike ružnoće i odvratnosti i njezine opravdanosti u uobličenju nekih specifičnih tema.
  
  © Tomislav Kurelec, KULISA.eu, 24. ožujka 2010.

Piše: