Eden i sadašnjost

Teatrin Grdelin, Zagreb: Ivica Mijačika, Bog, žurim, nazovi ili Replika stoljeću, red. Zoran Mužić

• Teatrin grdelin (grdelin je ptičica češljugar) ove godine ulazi u desetu obljetnicu postojanja zahvaljujući prvenstveno „ludom čovjeku“ Ivici Mijačiki, kako se sam opisao utemeljitelj, intendant i pisac na nedavnoj premijeri u KNAP-u, Kazalištu na Peščenici (ili periferiji, kako vam drago). Prva predstava premijerno je izvedena u zagrebačkom Dramskom kazalištu Gavella 2001, a u naslovu je postojao „grdelin“ (Poletija grdelin iz žuja), koji je dosad letio više od stotinu puta, mahom po manjim mjestima. Novi komad Bog, žurim, nazovi s podnaslovom ili replika stoljeću u znaku je dvojnosti: odnos između edenskog razdoblja Adama i Eve te sadašnjosti, između glumaca i redatelja, profesionalnog i privatnog života, groteske, satire i podsmješljivosti s jedne te osjećajnosti i poetskim nadahnućima s druge strane. Tekst obiluje duhovitim i dovitljivim zapažanjima, no poneka intervencija u tkivo cjeline ne bi bila na odmet, zbog bolje protočnosti i jasnije artikulacije ideja.
  
  Redatelj Zoran Mužić ujedinio je svoje znanje režiranja lutkarskih (prvi dio predstave s lutkama Gordane Krebelj) i glumačkih predstava ne kočeći glumce u njihovim preobrazbama. Pero Juričić glumi lik Redatelja, nesumnjivo pamteći kroz vlastito iskustvo redateljske manire. No, iako ima ponešto ironije, ima tu i puno simpatije za jednu poetsku dušu koja se teško miri s brutalnim vremenom u kojem ne postoji niti jedan slušatelj njegove pjesme osim njega samoga. Ta pomirenost s neprihvaćanjem, nesposobnost pri zaustavljanju grubosti utkana u stihovima završne pjesme „A tebe nema, a tu si / nit te je ikada bilo / a svugdje si“ pokazuje kako Mijačikina priča ima većih ambicija od zapisa sadašnjosti.
  
  Uloge Glumca i Glumice, uz još čitav niz likova, odigrali su Davor Svedružić i Helena Minić i mogu reći da ih nikada nisam vidjela u boljim izdanjima. Stjecajem okolnosti pratim Helenu Minić od njezinih inkovskih pulskih dana, preko profesionalnih ostvarenja u kojima je bila dobra, no uvijek mi je nedostajala neka nijansa. Ovog puta, Helena Minić bila je sve što treba i kako treba – histerična poslovna žena, šašava partijanerica, frustrirana glumica, izbezumljena televizijska konzumentica… Mimikom, govorom tijela, preciznim replikama (nije smetalo ni kada se pojavila pulska jezična melodija, jer je, možda i nesvjesno podcrtala privatnost lika) dala je besprijekornu igru zbog koje ću nestrpljivo čekati njezina buduća ostvarenja. Svedružić ju je odlično pratio; zbog prirode lika suzdržaniji, on je serijom sitnih gesti poput okretanja očiju ili pogleda krišom u mobitel, dao tip današnjeg izbezumljenog glumca, rastrganog između kazališta i snimanja popularnih serija, između umjetnosti i novaca. Kao što je pisao Meša Selimović „Čovjek je uvijek na gubitku“, pa kada izađemo nakon hihotanja s predstave Bog, žurim, nazovi, malo se i rastužimo. Eto, to ti je grdelin!
  
  © Olga Vujović, KULISA.eu, 15. ožujka 2010.

Piše: