Zastrašujuća mračna strana

Kazalište slijepih i slabovidnih Novi život, Zagreb: Bijelo, bijelo, bijelo (prema romanu Ogled o sljepoći Joséa Saramaga), red. Mario Kovač

• Portugalski pisac José Saramago (rođen 1922) dobitnik je Nobelove nagrade 1998. Jedno od značajnih djela mu je roman Ogled o sljepoći (1995) koji znatan dio motiva nalazi u autorovom životu pod desničarskom diktaturom Antónija de Oliveire Salazara (1932–1968) i potom do 1974. njegovog nasljednika Marcela Caetana, što i pored književnih uspjeha ateistu i komunistu Saramagu nije omogućilo dostojan život. I Ogled o sljepoći na jednoj je razini značenja analiza diktature.
  
  Ona se manifestira u trenutku pojave nepoznate zarazne bolesti. Prvi je slučaj čovjek (Nikola Vujnović) koji, kada se na semaforu upali zeleno svjetlo kreće autom, ali u tom trenutku više ne vidi ništa osim bijele svjetlosti. Nakon gužve koju stvaraju nervozni vozači jedan se prolaznik (Igor Kučević) ponudi da preveze nesretnika kući, ali onda odluči ukrasti mu auto. Međutim i on oslijepi na isti način, videći jedino neprozirnu bjelinu. Njih dvojica dolaze kod okulista (Vojin Perić) da im pomogne, ali zaraze i njega, a on još nekoliko svojih pacijenata – djevojčicu (Ružica Domić), skupu prostitutku s tamnim naočalama (Dajana Biondić) i starca s povezom preko izgubljenog oka (Anto Jelečević).
  
  Svi oni na početku predstave sjede, poredani na prosceniju i izgleda da se ispovijedaju gledateljima, ali glasne i stroge naredbe vojnika (Marijo Glibo) odaju da se radi o ispitivanju koje završava izgonom u karantenu smještenu u ludnici. Te nove, neobične slijepce će, praveći se da se to i njoj dogodilo, pratiti okulistova supruga (Anita Matković) s namjerom da pomogne prvenstveno suprugu, ali i njegovim pacijentima. Karantena je vrlo stroga, jer se oni koji su vani, a prvenstveno vojska, boje da bi se zaraza o kojoj ne znaju ništa mogla proširiti, tako da se bolesnici pretvaraju u zarobljenike koji dobivaju nešto hrane, ali nemaju vode za pranje ni lijekova, a ako izađu iz kuće na njih se puca.
  
  Tu oštru granicu između dva svijeta Mario Kovač je kao redatelj i scenograf riješio jednostavno, ali vrlo funkcionalno i efektno. U uvodnoj sceni protagonisti sjede ispred tamnog, ali ovisno o pomno osmišljenom osvjetljenju Nenada Lalovića najčešće potpuno prozirnog tila kojeg gledatelji postaju svjesni u trenutku kada se bolesnici sa stolaca na kojima su se ispovijedali prebacuju u interijer ludnice koja će uskoro postati kuća užasa i to tako da jednostavno zaobiđu til, a svjetlo obasja unutrašnjost pozornice – jadan i prilično mračan prostor bolnice s većim brojem nabacanih kreveta.
  
  Iako se već u tom trenutku jasno naslućuje da je način kako se tretiraju bolesnici u karanteni metafora za to kako diktatura tretira one koji su drugačiji, Saramago se time ne bavi previše nego to koristi kao mračan okvir fabule svog romana koji se usredotočuje na mijenjanje osobnosti onih koji su se našli u takvoj zastrašujućoj situaciji. I kao što nije prevelik prostor posvetio očekivanom kritičkom predstavljanju diktature tako i u tim mijenama svojih protagonista često iznenađuje publiku, jer se nakon donekle predvidivih sukoba među prestravljenom malom grupom u prijetećim okolnostima stvari i dalje pogoršavaju kako unutar ludnice tako i izvan nje. Epidemija bijelog sljepila postala je masovna pa je karantena prenapučena, a izvan nje ostaje sve manje ljudi.
  
  U tim okolnostima Saramago ne ide očekivanim putem kako u zemlji slijepih onaj tko vidi na makar jedno oko postaje vladar. Okulistova supruga tu svoju sposobnost koristi da bi olakšala patnje ljudi kojima je okružena, ali među novopridošlima vlast preuzima jedini koji ima pištolj (Milenko Zeko), uz suradnju s nekolicinom koja ima bijele štapove. Tako kritika diktature i terora ne ostaje na prokazivanju totalitarnog političkog sustava, nego i zla u ljudskoj prirodi kojem su, ponajviše baš kroz lik te žene suprotstavljeni solidarnost, razumijevanje i humanost. Te suprotnosti slijepi i slabovidni vjerojatno doživljavaju češće i intenzivnije nego oni bez hendikepa, pa je više zbog toga nego zbog naslova ili mogućnosti da glumci djeluju uvjerljivije u tumačenju sljepila Ogled o sljepoći bio izvrstan repertoarni potez Kazališta slijepih i slabovidnih Novi život.
  
  Za uspjeh takve fabule na kazališnim daskama velike zasluge ima i dramatizacija Ane Prolić Kragić koja je iz romana vrlo uspješno izdvojila najdramatičnije scene i uobličila ih na način koji pruža mogućnost glumcima za vrlo uvjerljivo i nijansirano kreiranje kompleksnih i međusobno vrlo različitih likova. Snažan dojam njihovih interpretacija na publiku potvrđuje kako njihova snažna potreba za stvaranjem nadoknađuje i nedostatak profesionalne glumačke obuke, pa Bijelo, bijelo, bijelo i po kolektivnoj izvedbi cjelokupnog ansambla kao i po režiji Marija Kovača, ritmu, atmosferi i sugestivnosti nadmašuje nemali broj predstava profesionalnih kazališta ili grupa, te predstavlja jednu od istaknutih vrijednosti dosadašnje zagrebačke kazališne sezone.
  
  © Tomislav Kurelec, KULISA.eu, 14. ožujka 2010.

Piše: