Mračne vode

Gradsko kazalište Joza Ivakić, Vinkovci: Ted Whitehead, Brak iz Aleje kestenova, red. Robert Krajinović

• Premijerni naslov vinkovačkog Gradskog kazališta Joza Ivakić Brak iz Aleje kestenova, (u originalu Alpha Beta) izveden 26. veljače, 2010., prvi je na novopokrenutom off programu kazališta, zamišljenom kao prostor za pružanja prilike mladim kazališnim umjetnicima kroz skromnije produkcije. U ovom slučaju to su mladi Vinkovčanin Vladimir Andrić i bosanskohercegovačka glumica Lana Delić, dok je redatelj Robert Krajinović, glumac iz Bosanskog narodnog pozorišta u Zenici.
  
  Autor komada, Ted Whitehead, relativno je nepoznati britanski živući pisac koji se osim dramom bavi i filmskim scenarijima. Napisao je osam drama od kojih se šest bave problematičnim odnosima muškaraca i žena. Brak iz Aleje kestenova bavi se jednom od temeljnih društvenih vrijednosti – institucijom braka, ali ovaj put iz negativne vizure. Radnja se otvara pjesmom Stuck in the Middle With You, (Zaglavio sam s tobom) grupe Stealers Wheel, koja naslovom (istovjetan je refrenu) simbolično najavljuje problematiku priče i konstantno se pojavljuje kroz cijelu predstavu naglašavajući osnovnu liniju radnje. Pisac nas kroz sukob mladog para, bezimenih supružnika i jedinih likova, vodi problematičnim razdobljem njihovih života u kojem se grčevito bore s propadanjem braka koji je izgubio sadržaj, ali zadržao formu. Žena je zaljubljena i pod svaku cijenu želi zadržati muža (igra na kartu djece, sažaljenja, društvene sramote, izvodi mu striptiz, čak mu prijeti i ubojstvom djece i samoubojstvom), a on je nezadovoljan, sputan brakom (želi rasti, želi karijeru, slobodu, nerviraju ga djeca). Komičnost se u ozbiljnoj problematici postiže stereotipnom karakterizacijom likova i klišeiziranim svađama supružnika, nalik na televizijski serijal Bračne vode, koje pršte s diskriminacijskim stavovima o ženama i bračnim dužnostima te muškim svinjama koje uvijek lažu, puno piju i gledaju erotske filmove.
  
  Žanrovski naizgled laka komedija, ali istodobno teška slika obitelji i institucije braka interpretacijski je zahtjevna i za iskusne glumce, a kamoli za glumce na početku karijere poput Vladimira Andrića i Lane Delić. Krenuvši pomalo sputano i zastrašeno glumci su se kasnije sve više oslobađali i na kraju zasjali u punom sjaju. Iznimno glumačko ostvarenje Lane Delić – neusiljena gluma, otvorenost prema partneru, komunikacija s publikom, vještina prenošenja nepatvorene emocije i lakoća s kojom balansira između komičnog i tragičnog – osvojilo je publiku koja je istodobno patila i smijala se s njom.
  
  Redatelj je dramaturški logično posložio radnju i smisleno je razvijao do vrhunca, ujedno i otvorenog kraja. Nepromjenjiva scenografija Ivice Zupkovića i Vladimira Solde nadopunjuje se s jedinstvom mjesta radnje (cijela radnja odvija se u kući bračnog para) pa tako zajedno tvore cjelinu i olakšavaju prijelaze između scena koji zapravo služe samo za presvlačenje glumaca. Zupković je odgovaran i za kostimografiju u kojoj je redatelj pronašao rješenje protjecanja vremena (iz samog prijelaza scena nejasno je da je prošao određeni vremenski period) pa se isto iščitava iz promjena u vizualnom identitetu likova (na početku je supruga dotjerana, a kako vrijeme između scena protječe sve je neurednija i ne pazi više na svoj izgled).
  
  Zamjerka redatelju je otvoreni kraj uprizorenja koji ostavlja prostora za razmišljanje i dramaturški je logičan jer zatvara začarani krug iz kojeg likovi ne mogu izići te odgovara predlošku. Međutim, problem je što kraj nije scensko - tehnički zadovoljavajuće izveden pa tako publika ni po čemu ne može naslutit da ženin plač završava predstavu.
  
  Kao propuštenu priliku treba spomenuti otklon od scenske igre – usred scenske radnje sve stane, scena se zamrači i pod svijetlom reflektora glumci se u dva navrata odvojeno predstavljaju publici pravim imenima i komentiraju dramsku situaciju. Komentarima tipa ja to ne bi trpio, odavno bi otišao ili ja bih mu dala razvod, u stvarnosti podržavaju dramsku iluziju generalizacije propadanja institucije braka. Dodatno naglašavanje te problematike ostvareno je bezimenim likovima čime se generalizira i širi ideja o propadanju institucije braka kao dominantna linija cijelog društva. Šteta jer nas je imenovanjem likova i drugačijim komentarom uprizorenje moglo istodobno zabaviti, ali i natjerati na razmišljanje te poslati poruku da se ovdje radi o izoliranom primjeru u društvu. Unatoč tome, Brak iz Aleje kestenova, dramaturški je zaokružena cjelina s vrlo dobrom glumačkom postavom te brzom i tečnom radnjom koja nikoga neće ostaviti ravnodušnim. U nekih će izazvati salve smijeha, druge natjerati na razmišljanje, a kod trećih oboje. Ipak, kako god je doživjeli bit će to uzbudljiva kazališna večer.
  
  © Alen Biskupović, KULISA.eu, 14. ožujka 2010.

Piše: