Pojednostavljeni Bergman

Glumačka družina Histrion, Zagreb: Ingmar Bergman, Nakon probe, red. Aida Bukvić

• 
  Velikan hrvatskog glumišta Pero Kvrgić sjedi za stolićem u uglu do rampe i otvara na njemu postavljenu zavjesu iza koje se skriva minijaturna replika pozornice, iste one koja se otvara iza njega, vrlo jednostavna s dominatna dva bijela zaslona ili paravana na kojima se naziru sjene dvaju glumica. Uvodni je to prizor izvedbe Nakon probe velikana švedskog kazališta i svjetskog filma Ingmara Bergmana u kojoj je središnji lik ostarjeli veliki kazališni redatelj. Bergman se kazališnom režijom počeo baviti znatno prije filma, već u studentskom kazalištu, a rano je dobio i profesionalni angažman. O tom dijelu njegove stvaralaštva mogli smo čitati niz pohvala, ali je iznimno malo naših ljubitelja kazališta imalo priliku vidjeti njegove predstave. Ipak je gotovo svaki gledatelj uvjeren da je to Bergmanov auobiografski komad koji će u nas biti još zanimljiviji zato što ga tumači glumac iznimne kreativnosti, na određen način isprepličući svoje dugogodišnje bogato iskustvo s autorovim. Iako lik redatelja nedvojbeno ima podosta autorovih svojstava i vjerojatno na sličan način razmišlja o smislu života i kazališta, kod Bergmana treba biti na oprezu, jer se sve ono što je na prvi pogled jasno i jednostavno, vrlo se brzo promijeni u nešto potpuno drugačije.
  
  Konačno ni Nakon probe nije stvoren za kazalište, iako su mu jedina lica teatarski redatelj i dvije glumice. Nastao je 1984. kao televizijski film, dvije godine nakon posljednjeg njegovog filmskog remek-djela Fanny i Alexander, nakon kojeg Bergman više nije želio režirati za veliki ekran. Taj je film s dvoje djece u središtu radnje bio kompleksno razmatranje iz ponešto drugačije perspektive opsesivnih tema cijelog Bergmanovog opusa – odnosa prema religiji, postojanja Boga, granice dobra i zla, smisla života i smrti, prave prirode čovjeka koja se krije iza niza maski koje ljudi nose umjesto lica, te osmišljenja koje nudi umjetnost. Ljepota svakog pojedinog kadra, bogatstvo filmskog izraza i slojevitost značenja uklopili su se u jedno od Bergmanovih vizualno najatraktivnijih ostvarenja, dok se u Nakon probe dobar dio tih tema vraća u komornoj drami s tri lika iz potpuno drugačijeg rakursa redatelja Henrika Voglera na kraju životnog puta koji svoje stavove preispituje u odnosu s mladom glumicom Annom Egerman i njezinom pokojnom majkom Rakel. Ali kako je Bergman lica glumaca snimao poput najzanimljivijeg pejsaža otkrivajući i u njihovim minimalnim pomacima dubine duše tumačenih uloga i Nakon probe je završio u kinima. Zanimljivo je pritom, da su različiti ugledni svjetski kritičari u tom naizgled jednostavnom filmu potpuno različito tumačili čak i elemente fabule. Za neke je pojava Rakel kao nekadašnje ljubavnice u dugoj sceni u sredini filma bila Voglerov san, drugi su je tumačili kao flashback, a neki čak nisu registrirali spominjanje njezine smrti ili ga nisu držali istinitim.
  
  Ipak treba napomenuti da se i u Fanny i Alexander mrtvi pojavljuju i djeluju u stvarnosti, te da je u zagrebačkoj predstavi jedna od najdomljivijih scena, s najviše glumačke energije između Pere Kvrgića i njegove kćeri Ane Kvrgić, upravo ona u kojoj Anna Egerman govori kako mrzi svoju majku, a Vogler joj to zabranjuje. Ona ga potom pomalo podsmješljivo pita da li vjeruje da mrtvi i dalje mogu čuti, a on to pomalo u strahu potvrđuje. Uz to ni Annin identitet nije posve jasan, jer ona možda ipak nije kći svog obožavanog oca glumca nego upravo Voglera koji je bio fasciniran njenom majkom Rakel i kao ljepoticom i kao glumicom. A u ovoj predstavi o Rakelinom izvanrednom umijeću nakon glumačke parade Lele Margitić doista nema nikakve dvojbe.
  
  U prvom dijelu predstave (do pojave Rakel) Pero Kvrgić je uvjerljiv kao umoran, rezigniran umjetnik koji se pita o smislu svog djela, ali u njegovom tumačenju, a vjerojatno i koncepciji redateljice Aide Bukvić, to više i nije toliko važno. Isto tako neće ga previše uzbuditi ni pokušaj mlade glumice (u vrlo nijansiranom i dojmljivom tumačenju Ane Kvrgić) da ostane s njim nasamo, ali će se to promijeniti u drugom dijelu kada se nakon Rakeline scene Anna ponovo pojavi i kada Vogler s njom razgovara o tome kakva bi njihova veza mogla biti. Tu su gluma i mašta pokazatelj da su emocije i mašta u predstavi jače i uvjerljivije nego u stvarnosti. Ipak još snažnije su njegove reakcije na to da je Anna zatrudnjela, a potom i pobacila, jer nije htjela propustiti izuzetnu priliku da ostvari veliku ulogu u režiji slavnog Voglera. On međutim odbacuje pomisao da bi umjetničko djelo moglo biti važnije od života.
  
  I to je jedno od mogućih tumačenja Nakon probe (a time i cjeline Bergmanovog opusa), ali čini mi se da Bergman nikada ne zauzima tako jednoznačan stav prema odnosu života i smrti, stvarnosti i umjetnosti, te da je redateljica ponešto osiromašila kompleksnost Bergmanovog teksta, odgovarajući svojom interpretacijom i na ona pitanja koja je autor gotovo uvijek ostavljao otvorenima.
  
  © Tomislav Kurelec, KULISA.eu, 11. ožujka 2010.

Piše: