Ponori ljudske duše

Scena Zvonimir Rogoz Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu: Nina Mitrović, Familija u prahu, red. Samo M. Strelec

• Monodrama Familija u prahu nastala je oko lika alkoholičarke Juliške iz prve drame Nine Mitrović Komšiluk naglavačke, te zadržava osnovne junakinje crte: rubnu socijalnu poziciju i alkohol u funkciji lažnog bijega kao okidače turobne životne priče. Juliška se nalazi na dnu hrvatske socijalne ljestvice, do kuda ju je doveo tužan splet okolnosti – suprug i sin nestali su u ratnom vihoru i jedino što je ostalo od njih su urne za koje nije sigurna da sadrže pravi pepeo. U alkoholu traži spas, a u javnoj kuhinji svoj kutak i društvene kontakte. Tako dijaloge vodi s nevidljivim sugovornicima, polako ogoljujući priču od socijalnoga do duboko emocionalnoga sloja.
  
  Prvi dio monodrame oblikuje socijalni okvir današnjice, koji na sceni djeluje isprazno i dramaturški stoji na mjestu. Upravo kad se učini da je monodrama neuspio pokušaj prikaza hrvatskog jada u svim njegovim običnostima i neobičnostima (profesorica latinskog jezika koja se skriva od bivših učenika i „psuje na umrlom jeziku“ u javnoj kuhinji), počinje se odmotavati osobna Juliškina priča koja, oslobođena patetike, ukazuje na snagu utjecaja okoline na jednu (izgubljenu) sudbinu.
  
  Juliškin svijet vrlo je dobro oblikovan u svim paradoksima i oprekama: snažnoj ljutnji i gorčini prema suprugu, koja se isprepleće s nikad izbrisanom ljubavlju, odnosno majčinskom boli zbog izgubljena djeteta i kćerinskim nostalgičnim sjećanjima na oca kao metafore djetinjstva koje je otvaralo vrata boljim sutrašnjicama. Kraj monodrame, duboko uronjene u individualnu tragiku, neočekivano i nepotrebno otvara vrata nadi, koliko god ona bila plod (alkoholnih) zavaravanja te gotovo melodramatskim svršetkom iznevjerava socijalno i emocionalno bezizlaznu poziciju junakinje.
  
  Redatelj Samo M. Strelec predstavu je postavio kroz dinamične dijaloge koji oblikuju monolog glavnog lika. Vrlo dobro se poigravao ritmom i emocijom, kojoj nije dopustio da prijeđe u patetiku ili naglašenu duhovitost, odlično doziravši vrlo uspjele cinične i samoironične replike. Time je predstavu zadržao u prostoru stvarnosti javne kuhinje, zbog čega nije pobjegao niti od konkretnog povraćanja na sceni. Jedini je izlazak iz sumornog svijeta ispunjenog rubnim sudbinama, alkoholom i konzervama s „ribama manekenkama“ pogled kroz prozor, koji je Strelec odlično dočarao prozorskim okvirom koji Juliški pruža mogućnost sagledavanja vanjskog života, dok gledatelju uramljuje tužnu sudbinu, čime je zapisuje u sadašnjosti za sutrašnjicu.
  
  Strelec, koji potpisuje i scenografiju, zidove polukružne Scene Zvonimir Rogoz ukrasio je, uz Marijin kip na centralnoj poziciji, tanjurima koji simboliziraju posjetitelje javne kuhinje, javnosti izložene poput slika na zidu, tek kao zanimljive tragične priče. Glazba Jerryja Grčevića naslanja se na Juliškino porijeklo te prevladavaju pjesme Miroslava Škore koje su, uz junakinjinu čvrstu štokavštinu, unijele duh Slavonije na varaždinsku pozornicu.
  
  Jagoda Kralj Novak svih je 75 minuta monodrame s lakoćom držala gledateljevu pozornost, brzim i dinamičnim jednosmjernim dijalozima i promjenama emocija. Ipak, dinamika je donekle sputavala emociju jer joj nije ostavljala dovoljno vremena da se poživi nego ju je prebrzo poklapala novim replikama. Glumici je uzmanjkalo ekspresivnosti u trenucima Juliškina emocionalnog loma, dok postupno povećanje alkohola u krvi nismo osjetili u glumi. Time optimistični obrat na kraju nije dobio opravdanje u alkoholu. S druge strane, bila je odlična u duhovitim replikama i vrlo uvjerljiva u dijalozima pomoću kojih je oživjela ne samo lik Juliške, nego i galeriju nevidljivih likova.
  
  Familija u prahu daje nam vrlo dobar uvid u životnu priču kojoj je sudbina povukla ručnu kočnicu i strmoglavila je u emocionalni i socijalni ponor. Glumica Jagoda Kralj Novak oduševila je scenskom energijom, a odličan dojam utišala nedovoljno oblikovanim emocionalnim ekstremima, puno se bolje snašavši u cinizmu i ironiji, glavnoj obrani svakog životnog gubitnika zagledanog u flašu.
  
  © Igor Tretinjak, KULISA.eu, 17. veljače 2010.

Piše: