Gledajte je, nestaje!

Kazalište Mala scena, Zagreb: Anica Tomić, Jelena Kovačić, Ana i Mia, red. Anica Tomić

• 
  Hrvatske kazališne predstave namijenjene tinejdžerima često su žrtve nedovoljno jasnih namjera i svoje specifične pozicije. Teatar za djecu sa zahtjevnijom fabulom i likovima koji godištem odgovaraju publici, ili pak ozbiljno kazalište prilagođeno manje iskusnim gledateljima ponekad su jedino što se toj populaciji nudi, ponajviše zbog iznimno otežanog mehanizma identifikacije s potencijalnom publikom. Još se hrvatski kazalištarac s kakvim-takvim uspjehom i vrati u toplo i nevino doba dječjih radoznalih pogleda, ali kako se poistovjetiti sa životnim razdobljem kojem je glavna karakteristika nemogućnost poistovjećivanja s gotovo svime što te okružuje? Ana i Mia još je jedna predstava zagrebačke Male scene koja toj bubuljičavoj i prema svemu sumnjičavoj dobnoj skupini prilazi pošteno i bez idejne fige u džepu.
  
  Dramaturško–redateljski dvojac, koji čine Jelena Kovačić i Anica Tomić, posljednjih se godina uglavnom bavio temeljito pripremanim autorskim projektima u kojima je postepeno zanemarivana forma nauštrb sadržaja. Od Teatra &TD preko Zekaema do riječkog HKD-a, u njihovim se predstavama sve više primjećuje vješto i s istinitom emocijom ispričana priča, a sve manje opterećujući scenski okvir koji tu priču teatarski oblikuje. Pritom se Ana i Mia doima kao logičan nastavak razvojnoga puta, stvaran jednakim žarom i intenzitetom, nikako kao usputan predah u manje uočljivom žanru teatra za mlade.
  
  Ana i Mia uvriježen je insajderski hipokoristik za ubojiti tandem anoreksije i bulimije, bolesti koje su neizbježne suputnice otuđenog društva u kojem kult ljepote određuje pravila igre. Dvojac Tomić-Kovačić uzroke, simptome i mogućnosti izlaza iz tog psihičkog labirinta iscrpljivanja postavlja kroz priču o dvije prijateljice iz djetinjstva, u kojoj jedna od njih podliježe bolesti i tjelesno odumire naočigled druge. Ana je osjećajna djevojčica koja teško podnosi očevo nasilje u obitelji i njegov konačni odlazak, pa majčina hladna primjedba o bucmastim obrazima koje mora da je naslijedila od njega postaje okidač za bjesomučno vježbanje i sve slabiji apetit. Autorice vrlo vješto razlažu priču, kojoj utočište od neminovnih općih mjesta linearnog razvoja događaja pružaju uvjerljivi dijalozi i dinamično scensko oblikovanje prizora bez praznih hodova. Anica Tomić kao redateljica poznata je po jogging-mizansceni u kojoj tjelesni napor kompenzira i kanalizira psihički slom pojedinca, a u Ani i Miji taj je koncept prirodno nametnut i samom temom, pa redateljičin brzi montažni stil s uspjehom nadoknađuje pokoji neuvjerljivi prizor ili fragment dijaloga. U skladnoj cjelini ipak se kao manje uspjelo rješenje ističu nepotrebno docirajući prizori u kojima stručna osoba Ani predočuje zastrašujuće posljedice ustrajavanja u bolesti, jer takav parolaški proglas teatarskog predavanja stoji u uočljivoj diskrepanciji s ostatkom suptilno ispripovijedane priče.
  
  Anu i Miju tumače dvije sasvim mlade glumice, još studentice, i njihove su izuzetno promišljene kreacije temelj uspjeha nove predstave dvojca Tomić-Kovačić. Nika Mišković plijeni za svoje godine nevjerojatnom zrelošću u prikazivanju emotivnih stanja, od bezbrižne djevojčice potpuno predane igri i druženju do mazohistične tinejdžerke na rubu živčanog sloma. Faktura predstave u potpunosti ovisi o uvjerljivosti njenog lika koji mora u roku od nekoliko sekundi prijeći put od nevinog djeteta do nesretne mlade žene; ona je režijskom dinamikom prisiljena izmjenjivati prezir, samoobmanu, strah, prkos i bespomoćnost u vrtoglavom ritmu koji ne trpi nepreciznosti. Nika Mišković tom je zahtjevnom zadatku prišla maksimalno predano i pritom oblikovala ulogu za pamćenje. Mia Biondić kao sekundantica koja igra nekoliko ključnih uloga okoline imala je posve drugačiju zadaću, budući da je karakter njezinih likova zahtijevao stišanu igru, tek s nekoliko mudro odabranih obilježja. Mlada glumica vrlo je vješto našla precizne ključeve za emotivni habitus pojedinog lika (dječje nevini pogled Mije, ruka u kosi majke, kruti položaj tijela medicinske sestre...), u potpunosti uspjevši u namjeri da filigranski preciznom suigrom gradi uvjerljiv odnos s protagonisticom. Ana i Mia zaogrnute su i pogođenom glazbom, koja varira od središnje teme moćne soul laganice Antonyja Hegartyja do utilitarnih brojeva skladatelja Frana Đurovića, koji su uvjerljivo podcrtavali atmosferu pojedinih prizora. Autorice su potpisale i scenografiju, više funkcionalnu no estetski privlačnu, zapravo jedan neveliki rasklopni ormar koji se po potrebi pretvara u krevet ili stol.
  
  Američki indie kantautor Ted Leo sa svojim bendom The Pharmacists snimio je pjesmu Me and Mia, čiji refren ide otprilike:
  
  Fighting for the smallest goal: to gain a little self-control
  Won't anybody here just let you disappear?
  Not doctors, not your mom and dad, but me and Mia, Ann and Ana
  Know how hard you try. Don't you see it in my eyes?
  
  Ne znam i nije ni bitno jesu li autorice Ane i Mije slušale Teda Lea, ali predstava u Maloj sceni svojim je beskompromisnim ukazivanjem na srž problema, mladenačkom energijom i fokusiranošću izvedbe uspjela i potresna kazališna blizanka spomenutoj pjesmi.
  
  © Matko Botić, KULISA.eu, 29 siječnja 2010.

Piše: