Petar Pan jedan je od najomiljenijih likova dječje pustolovne književnosti te je stoga njegovo uvrštavanje u program repertoarna igra na sigurno. Publika će zasigurno doći, no hoće li biti zadovoljna viđenim ovisi dobrim dijelom i o njihovom poznavanju književnog predloška i(li) istoimenog klasika animiranog filma Walta Disneyja. Lutkarsko kazalište može uvjerljivo dočarati svijet mašte, posebice scene leta, ali se dinamiku radnje animiranog filma teško može postići na pozornici i ne treba joj ni težiti. Upravo je iz navedenih razloga uloga dramaturga neprocjenjiva. On treba izdvojiti vrhunce dramskog predloška te ih spojiti u skladnu cjelinu. Pritom su rezovi nužni, a vjerojatnost da će neka od gledatelju omiljenih epizoda otpasti velika, no to ne bi trebala biti zapreka za oblikovanje uspjele predstave.
Nažalost, Petar Pan Zagrebačkog kazališta lutaka uspio se tek mjestimice i u nekim segmentima približiti toj kategoriji. Većina problema proizlazi iz slabe dramaturške obrade i dramaturgije Marijane Fumić. Početak predstave koji se odvija u dječjoj spavaonici obitelji Darling, premda predug, dramaturški je najčišći, no nakon leta u Nigdjezemsku – druga zvijezda desno pa ravno do jutra – stvari se zakompliciraju. Minutaža predviđena za dječju predstavu poprilično je iscurila, a prava je pustolovina tek započela. Dramaturške škare rade no kao da nema strpljenja za suvislije slaganje tako oblikovanih dramskih puzzlea.
U tom dijelu predstave i jedna se odluka redateljice pokazala vrlo lošom. Broj izgubljenih dječaka sveden je na 2 (slovima: dva). Dvije jedinke čine množinu no ne dočaravaju zaigranu hordu nestašnih mangupa koji očaraju pridošlice. Opravdanje je za taj potez mali broj lutkara, no ono stoji na prilično klimavim nogama jer lutkarsko kazalište i razigranija mašta redatelja koji poznaje i prepoznaje mogućnosti lutki, mogu pronaći način da se taj problem premosti.
Likove odraslih tumače glumci, dok dječje interpretiraju lutkari odjeveni u odjeću nalik onoj lutaka koje animiraju, što isprva može ponešto zbuniti, a zbunjenost može i pojačati lik Wendy koji je isprva lutka i glumica u identičnoj odjeći da bi potom lutka iščezla (Wendy je odrasla u nekoliko sati u Nigdjezemskoj?). Unutar takva dramaturško-redateljskog koncepta glumci su se snalazili kako su mogli. Matija Prskalo u još jednoj ulozi dječaka, naslovnog junaka (nakon Pinocchia), uspjela je razriješiti svoj najveći problem – glasovnu karakterizaciju lika. Iritantan piskutavo-kreštavi falset u ulozi Pinocchia zamijenio je glas bliži stvarnom dječjem, što je i njezinu interpretaciju učinilo prirodnijom. No naslovni junak u koncepciji koja je htjela pohvatati što više niti drame postaje tek jednim od glavnih likova. Svjetla reflektora prvog reda Petar Pan dijeli s Wendy (Martina Kostelac u možda, unatoč koncepcijskim slabostima, najuspjelijoj kreaciji predstave) i Kapetanom Kukom (čiju je karikaturalnost Luka Peroš odveć naglasio – kao da mu je uzor bio Jack Sparow iz Pirata s Kariba, a to je ipak neki posve drugi film). Posljedica takva pristupa gubljenje je slojevitosti i višeznačnosti lika Petra Pana, dok istodobno likovi Wendy i Kapetana Kuke time gotovo da nisu ništa dobili. Nastup ostalih šestero lutkara i glumaca može se okarakterizirati korektnim tek uz pokoji animacijski propust.
Najuspjeliji su dio predstave maštovita scenografija i svjetlo Ive Knezovića. Nikad predoslovni, oni ostavljaju dovoljno prostora i za nadogradnju dječjom maštom. Funkcionalne kostime lutkara i likovima primjerenu odjeću glumaca potpisuje Gordana Krebelj koja je i autorica uspjelih lutaka (s izuzetkom one Wendynog brata Michaela koji je prikazan kao umanjena verzija odraslog muškarca a ne dječak, za što nema opravdanja u tekstu predstave). Glazba Damira Šimunovića poigrava se s motivima pojedinih likova, no podbačaj je ni po čemu pamtljiv glavni song koji bi ipak trebao obilježiti predstavu.
Ukratko, mogli bismo reći da je izlet dramaturginje Marijane Fumić i redateljice Aide Bukvić u dječje lutkarsko kazalište za obje bio izlet u nepoznato, Nigdjezemsku u kojoj nisu osjetile magiju Petra Pana te je nisu mogle prenijeti gledatelju. Kao da su umjesto kod druge zvijezde desno skrenule kod neke druge zvijezde.
© Goran Ivanišević, KULISA.eu, 23. siječnja 2010.
