Polifonija i suvišci

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Fjodor Mihajlovič Dostojevski – Albert Camus, Bjesovi, red. Janusz Kica

• Za svoj roman Bjesovi Dostojevski je tvrdio da ga je nemoguće dobro dramatizirati i možda je na neki način bio u pravu. Ipak, to polifonijsko djelo u kojem se isprepliću religija, politika i filozofija nekoliko je puta dramatizirano, a najpoznatije su one pisca Alberta Camusa iz 1959. te redatelja Andrzeja Wajde iz 1971. godine. Za potrebe zagrebačkog HNK-a obje dramatizacije koristio je Goran Ferčec i napravio svojevrsnu kompilaciju, koja ima svojih slabosti i vrlina. Jedna je od presudnih slabosti što se nije zauzdala preopširna epska razvedenost i što se predstava opteretila suvišnim scenama koje nisu bitno pridonosile razumijevanju cjeline.
  
  Predstava prati tri linije: onu religiozno zapitanu o postojanju i nepostojanju boga kroz likove Stavrogina – ničeanskog čovjeka koji će jednakom hladnokrvnošću činiti i dobro i zlo, koji svojom dijaboličnom osobnošću privlači i razara žene te jednako tako figurira i u političkom okružju, ali i kroz lik Kirilova – opsjednutog samoubojstvom kao najvišim činom slobode. I Milan Pleština kao Stavrogin i Livio Badurina kao Kirilov uspjeli su nametnuti svoju scensku prisutnost i izgraditi punokrvne likove, koliko im je predstava dopustila i biti koliko je to moguće osobe a ne samo ideje. Druga je linija ona građanskog salona u kojem se čezne za Stavroginom (Daša Olge Pakalović i Liza Ivane Boban) ali i pokazuje jedan svijet koji svojom mekoćom, autizmom prema vanjskim događajima te nekom dobrodušnošću lijepo i životno oslikavaju Branka Cvitković, dominantna bogata udovica majka Stavrogina i Zvonimir Zoričić, stari profesor, liberal i dobrodušni parazit u njezinoj kući te otac revolucionara Vjerhovenskog, odnos koji ispod svega izrečenog skriva dugogodišnju platonsku ljubav i prijateljstvo.
  
  Treća je linija politička, u kojoj se rastvara niz revolucionarnih ideja koje će beskrupulozno srušiti stari poredak, ali ta bura koja se valja predočena je nedovoljno jako, suviškom scena koje ju razvodnjavaju, pa tragedije koje se iz nje iznjedre ne djeluju katarzično. Tu je ključnu ulogu trebao odigrati Goran Grgić kao Vjerhovenski, tvorac konspirativne organizacije, mračni cinik i fanatik pun bijesa, no nekako je njegova rola ostala bez strasti. Treba svakako spomenuti Almu Pricu i njezinu Marju Lebjatkinu šepavicu koju Stavrogin ženi iz oklade, djevojku koja iza ludosti čuva pronicavost kakvu nema nijedan od likova, a koju je Alma Prica izvela sa svojom poznatom sposobnošću da pokaže istovremenu krhkost, mudrost i jačinu osobe. Uz nju je Ljubomir Kerekeš, njezin brat, pijanica, parazit i hulja koji je dao jednu od najživotnijih uloga u predstavi, duhovit u svojim ljudskim slabostima koje ne skriva i zasluženo je pobrao pljesak na otvorenoj sceni.
  
  Režija Janusza Kice je zgusnuta, drži sve pod kontrolom, a dinamiku izmjena scena postiže scenografijom Marka Japelja, kvadrom s puno vrata koji se okreće, približava i odmiče stvarajući šire ili intimnije prostore. Predstava je to u koju je uloženo puno truda, za koju gledatelju treba puno strpljenja, a mnogi ga na premijeri nisu imali jer se u drugom djelu gledalište ispraznilo, ali i predstava koja sa svim svojim slabostima i vrlinama treba biti na repertoaru HNK-a. Ona doduše ne izaziva i ne provocira kao Dostojevski u svoje vrijeme, ali nas može potaći na razmišljanja koja i danas intrigiraju.
  
  © Gordana Ostović, KULISA.eu, 21. siječnja 2010.

Piše: