Didaktika i intrige

Hrvatsko narodno kazalište Split: Jean-Baptiste Poquelin Molière, Škola za žene, red. Andrzej Sadowski

• 
  Poljski redatelj, francuski predložak, talijanski soundtrack – hrvatsko kazalište. Šalu na stranu, postavljanje velikih Molièrovih komedija iz sedamnaestog stoljeća u 21. stoljeću uvijek donosi nekoliko problema; prvenstveno pitanje namjene i svrha adaptacije. Škola za žene (L'École des femmes), djelo iz srednjeg razdoblja Molièrove karijere rjeđe je izvođena, a još rjeđe osuvremenjivana komedija. Nema sumnje, riječ je o grandioznom i još uvijek svježem traktatu o ljubavi/nevjeri/braku, ali iznad svega o poučnom štivu za one koji znaju slušati. Splitski HNK s velikim je nadama oglasio projekt u kojem je angažiran kao redatelj i scenograf Andrzej Sadowski (čest inscenator starijih francuskih tekstova, naročito Rabelaisa) i u kojem su prirodne datosti glumačkog ansambla mogle doći u prvi plan.
  
  Molièrova komediografija u današnjem kontekstu i dalje plijeni pažnju ponajviše tekstualnim bogatstvom i referentnošću sadržaja. Škola za žene, poduža je prispodoba o ljubavnom trokutu između starog gospodina Arnolphea, njegove štićenice Agnese i njenog mlađahnog ljubavnika Horacea. Sadowski je golem tekst predloška skratio za trećinu, vremenski ga adaptirao u dvadesete godine prošlog stoljeća; dio predloška je također dotjeran u kontekstu ritma i rime – u totalu gotovo 140 minuta dugačka predstava koja nije zamorna, a kamoli dosadna. Sjajan prijevod Vladimira Gerića i fluidni pjev Molièrovog poučka Sadowski uspijeva ostaviti u gros planu tako da je istinski naglasak uvijek na tekstu komedije. Redatelj otkriva i špartanje s populizmom upotrebljavajući rečenice Žuži Jelinek, ali dalje od toga ipak ne ide, tako da ne upada u zamku Gloria-Story-Arena estetike. Prilično je bizarno objašnjenje samom Sadowskog oko izbora glazbe koja mi je predstavljala najiritantniji dio predstave. Naime, gotovo dvadeset songova Adriana Celentana izabrano je isključivo jer se u njima spominje riječ amore. Čista ugoda egu, rekao bih, jer je isto tako izbor mogao pasti na Sergea Gainsbourga, Giannia Morandija, Elvisa ili Paula Anku.
  
  Glumačku postavu predvodi po kvaliteti i dosegu Frane Perišin u ulozi starog rogonje. Markantan i označen mutnim bas vokalom, Perišin se minucioznim permutacijama emocija i posture tijela izvrsno snašao u poduljem bivanju na sceni. Tjelesnost i prikrivena seksualna opsesija Perišina dobro su upareni s manijakalnošću i neurozom Anastasije Jankovske u ulozi mlade štićenice. Nekoliko njihovih dueta su i vrhunci cijele izvedbe, naročito je dobro zamišljen i izveden taktilni dio njihovih izmjena. Anastasija Jankovska je prije svega vrlo začudna Agnesa – više u dodiru s poremećenom postmodernom heroinom negoli s djevojčurom iz provincije, i tu je inovativnost režiranja Sadowskog došla do izražaja. Goran Marković u ulozi ljubavnika potpuno je arhetipiziran u smotanka i više je otišao u smjeru tupavog romantičara iz Alo Alo. Isto vrijedi i za epizodne uloge Nikole Ivoševića i Andree Mladinić. Promjenom spola dvaju likova (bilježnika i prijatelja) opet je stvoren čisto muško/ženski duel koji dodatno naglašava potpunu didaktičnost i istinsku namjeru Sadowskog: Molière/Žuži Jelinek/Amore. Epizodne skice ostatka ansambla teško je ocijeniti s obzirom na minutažu i preslabu karakterizaciju, s iznimkom poprilično uvjerljive (u prvom dijelu, u drugom stereotipno dosadne) Brune Bebić Tudor u ulozi Crysalde.
  
  Scenografsko rješenje je sasvim funkcionalno, naznačeno kulisama crvene kuće i dubokom perspektivom – prozirnim velom u dnu scene – prostorom gdje je ponekad razvijena zanimljiva igra sjena i naglašena psihološka dimenzija inače sasvim realističnog sižea. U konačnici, Molière je u splitskoj adaptaciji zaslužio prolaznu ocjenu, riječ je o komadu koji unatoč populističkim akcentima ipak uspijeva sačuvati intrigantnost i poučnost velikog baroknog majstora komedije.
  
  © Mario Županović, KULISA.eu, 20. siječnja 2010.

Piše: