Tambura bruji kroz napuklo staklo

Gradsko dramsko kazalište Gavella, Zagreb: Davor Špišić, Alabama, red. Dario Harjaček

• 
  Dramsko pismo Davora Špišića predugo je ostalo ekskluzivom geografskog prostora o kojem piše, pa je Gavellina praizvedba Alabame dobrodošao izlet tog po mnogočemu zanimljivog dramatičara na zagrebačku kazališnu scenu. Špišić je tako na trenutak otišao iz Slavonije, ali Slavonija iz njega ne ide nikamo, pa je Alabama usprkos naslovu još jedan opori panonski blues, u kojem umjesto bendža u istoimenoj pjesmi Neila Younga, kroz napuklo staklo čeznutljivo bruji ravničarska tambura od lipova drva.
  
  Špišić je ambiciozan dramatičar, pa u Alabami kreće na neizvjestan posao konstituiranja svojevrsne suvremene tragedije, kroz priču o sudbini siromašne slavonske obitelji. Burićevi su od svih prezreni mali ljudi s velikim brigama koji pred ratom bježe u američku državu Alabamu, iz koje se u hrvatsku depresiju vraćaju trajno osakaćeni stravičnom obiteljskom tragedijom. Njihov maloljetni sin Goran sluđen neimaštinom i omalovažavanjem počini zločin u kojem i sam smrtno strada, a taj događaj zauvijek onemogućuje normalno funkcioniranje njegove majke, sestre i oca.
  
  Špišićeva melankolična tragedija plijeni atmosferom i znalački ocrtanim karakterima iz čijih odnosa nezadrživo kulja jedva izdrživa nesreća, ali taj dojam bitno kvari nekoliko dramaturških neuvjerljivosti. Najvažnija među njima svakako je zbrzano i nespretno osmišljeno pojavljivanje Amerikanke Amande, koja poput nekog deusa ex alabama spašava stvar i čini situaciju podnošljivom. Drugi je problem nepotrebno naglašena karikaturalnost u liku Slavena, zaručnika Goranove sestre Marine, čiji grubi prezir prema ruralnim Burićevima djeluje pomalo isforsirano i neuvjerljivo. Na taj način, opori blues iz prvog djela ne zadržava svoju jezovitu atmosferu u kojoj se gotovo može osjetiti miris odumiranja ljudskog duha, nego se prelijeva u pomalo zašećerenu melodramu s predvidljivim završetkom.
  
  Nažalost, dramaturške manjkavosti dodatno su podcrtane režijom Darija Harjačeka, koji Alabamu postavlja u očekivanom tonu realizma s ponekim odmakom, u kojem se Špišićev komad pri kraju nezadrživo otkotrljao u melodramski patos koji se mogao izbjeći. Redatelj u početku uvjerljivo gradi atmosferu, velikim djelom zahvaljujući i pogođenoj, minimalističnoj glazbi skupine Svadbas i scenografiji i videu Ive Marije Bitange i Lea Vukelića, ali s vremenom odustaje od potentne nadogradnje dramskog pisma, puštajući da Špišićevi dijalozi dopiru do gledališta zaogrnuti u predvidjiva i maniristička scenska rješenja. Problem leži i u plošnom i neinventivnom redateljskom tretmanu mrtvog mladića: za razliku od Milice Biljane Srbljanović i Paola Magellija koja se s onog svijeta javlja bešavno uklopljena u scensku fakturu komada, Špišićev i Harjačekov Goran nakon nekog vremena postaje predvidljivo opće mjesto, čija prisutnost u događajima na sceni ne pridnosi atmosferi, nego bezrazložno usporava dramsku radnju.
  
  Marina Nemet kao majka Ruža napravila je pamtljivu ulogu, svim silama odolijevajući da se pregolema tuga tog lika ne unizi patetičnom maskom dežurne narikače. Majčinski pretjerano obožavanje sina, nemogućnost iskazivanja ljubavi prema preživjelom djetetu, topao i iskren odnos s mužem, sve to Marina Nemet igra podjednako uvjerljivo, stalno nas jedva vidljivim grimasama podsjećajući da ništa više nikad neće biti kao što je bilo. Zoran Gogić uspio je u nekoliko precizno odabranih poteza ocrtati dobroćudnog patera familiasa Vinka, a Antonija Stanišić Šperanda vrlo je dojmljivo osmislila kćer Marinu, koja bolje od svih zna da joj se loše piše, koliko god trenutno stanje stvari govorilo suprotno. Filip Križan uvjerljiv je u problematično zamišljenoj ulozi Gorana, a Darko Milas neuobičajeno je opušten i zaigran u iznimno pogođenoj roli Komunalca. Perica Martinović tek je korektna kao gošća iz Amerike, a Enes Vejzović uspio je na granici karikature duhovito i vehementno predstaviti ciničnog negativca Slavena.
  
  Alabama u Gavelli šarmantan je prinos aktualnim inscenacijama suvremenih hrvatskih dramatičara, prvenstveno zbog autentičnog panonskog spleena koji zrači iz njezinih dobro zamišljenih i odglumljenih likova. "Svatko ima svoju kuću, neko vilu neko jahtu, a ja samo plahtu, ja sam beduin", pjevao je Satan Panonski, čiji duh kao da se motao na probama Špišićeva debija na zagrebačkoj kazališnoj sceni. Alabama je dirljiva i iskrena posveta svim takvim hrvatskim beduinima, unatoč dramaturškim i redateljskim manjkavostima.
  
  © Matko Botić, KULISA.eu, 17. siječnja 2010.

Piše: