O životnim vrijednostima

Kazalište Merlin, Zagreb: Johanna Spyri, Heidi, red. Ana Merlin

• 
  Iako je u programskoj knjižici navedena simpatična napomena da na predstavu Heidi kazališta Merlin ponesemo maramice sa sobom, događaji na sceni to su u dobroj mjeri negirali. Tomislav Zajec dramatizirao je poznati dječji roman ogolivši priču na osnovnu nit, koju je još dodatno skratio, čime je komad dobio na kompaktnosti i dinamici, ali dijelom izgubio na emociji konteksta. Kako bi ipak zadržao određeni emocionalni naboj, u dramatizaciju je unio nekoliko zgodnih metafora, poput rukavice kao simbola Heidine pokojne majke, koja naglašava djevojčičinu usamljenost i objašnjava djedov odabir života u samoći. Zajčev tekst je, općenito, vrlo poetičan i duhovit te počesto izaziva osmjehe publike, čime nadoknađuje izostanak suza na kraju priče. S druge strane, uz osnovne moralne poruke romana (prijateljstvo, plemenitost, obrazovanje i zdrav život) pomalo je prenaglašena uloga Boga, koji se nudi kao spas u mučnim životnim trenucima junakinja priče, čime se mladim gledateljima na neki način nudi lakši put.
  
  U kratkih četrdeset minuta predstave redateljica Ana Merlin uspješno je oblikovala promjene u odnosima likova jasnim scenskim metaforama, poput djedove osamljenosti izrečene šutnjom. Također, neki potezi likova su, usporedimo li predstavu s onom kazališta Moruzgva, puno jasnije i jednostavnije motivirani, poput Petrovog uništavanja Klarinih kolica, kojim je gledatelj u jednoj sceni dobio cjelovito objašnjenje čina uz pojašnjenje odnosa među likovima. Redateljica je predstavu razigrala duhovitim gegovima koji su dodatno držali pozornost djece. S druge strane, u želji za kratkom i jasnom predstavom, kontekst i preskočen tijek pojašnjavali su se pripovjedno, čime je predstava djelomice izgubila na kontinuitetu, a završni je obrat realiziran pomalo površno.
  
  Antonija Stanišić Šperanda oblikovala je Heidi izmijenivši glas u naglašeno dječji, što je u prvim scenama bilo simpatično ali tijekom predstave postalo zamornim. Osim glasom, i igrom je ostala tek na oponašanju djeteta. Ipak, njena razigranost na trenutke je bila vrlo šaljiva, posebice u scenama u kojima nije bila u prvom planu.
  Ivan Horvat tumačio je čak tri lika, od kojih su se likovi Petra i djeda stalno izmjenjivali na sceni, što je Horvat vrlo koncentrirano činio. Kao Petar, razigranost je kontrolirao s dozom ozbiljnosti, ne podlegavši zamci oponašateljske glume, te je dobro naznačio emocionalne promjene lika. U djedu je dobro prikazao rušenje zida šutnje i nepristupačnosti, da bi pred kraj predstave ipak prenaglasio emociju. Treći lik, profesora Šrafncigera, oblikovao je djelomično karikaturalnim, s optimalnom dozom duhovitosti u pokretu i glasu. Gordana Šimić oblikovala je Klaru usmjerivši pažnju s tjelesne nepokretnosti na unutarnju tugu i ljutnju zbog vlastite nemoći. Time je s glumački razigrala lik, ali je istodobno osiromašila trenutak u kojemu Klara prohoda, glumački nedovoljno efektno poprativši tjelesni uspjeh unutarnjom emocijom.
  
  Rijetki songovi u predstavi dramaturški su opravdani i dobro otpjevani, te je glazba Vlatka Panića u cjelini podizala ritam predstave. Scena, koja se sastoji od pokretnih paravana (nalik onima u Moruzgvinoj inačici) i zgodne scenografije, mijenjala se pred gledateljima, a to rušenje iluzije u nekoliko je navrata pokrila glavna glumica simpatično odvlačeći pažnju gledatelja. Kostimi Zdenka Bašića naglasili su ruralnost i bajkovitost.
  
  Heidi Kazališta Merlin kratka je i jasna predstava koja, usprkos slabostima, poetičnim tekstom i simpatičnim redateljskim rješenjima uspijeva zadržati gledateljevu pažnju te mu kroz osmijeh ispričati znanu priču o prijateljstvu, ljubavi i obiteljskim vrijednostima.
  
  © Igor Tretinjak, KULISA.eu, 11. siječnja 2010.

Piše: