Kako (se) dobro prodati
Teatar &TD, Zagreb: Miran Kurspahić i Rona Žulj, Žrtve zemljopisa 2: Povratak žrtve
-
Predstava Žrtve zemljopisa 2: Povratak žrtve, autora Mirana Kirspahića i Rone Žulj pod mentorstvom Nataše Rajković, nastala je u sklopu međunarodnog projekta Connections i namijenjena je (prvenstveno) inozemnoj publici, kojoj izvođači na engleskom i njemačkom jeziku predstavljaju Hrvatsku kao (pre)zrelu kandidatkinju za ulazak u Europsku Uniju. Promovirajući svoju domovinu kroz nekoliko razina – od geografske i gastroenološke do emocionalne putem pjesme, plesa i naglašeno prisutnog balkanskog mentaliteta, izvođači na sve moguće načine nude prvenstveno sebe na prodaju.
Strukturno, predstava se sastoji od niza zatvorenih epizoda u koje prodiru stalna metateatarska preispitivanja kazališnog čina kao glas sumnje u zadovoljavajuću kvalitativnu razinu predstave, u čemu se naglašeno osjeća Kurspahićeva autoironija. Kroz preispitivanja glumci testiraju različite pristupe glumi, od stand-up komedije, klasičnog pripovijedanja i story tellinga do mime i teatra pokreta čime bogate tkivo predstave.
Epizode predstave kreću se od domaćem gledatelju dobro poznatih i pomalo trivijalnih priča poput nastanka kravate oblikovanog kroz izlaganje, do vrlo razigranih i izuzetno duhovitih scena poput odlične mimsko-plesne demonstracije hrvatskog folklornog pokreta, koju u obilju ironije na ekranu, poput odjavne špice, isprati vrlo iscrpan popis teatrološke literature.
U predstavi visokog ritma, izvođači Miran Kurspahić, Sven Jakir i Dean Krivačić često otvaraju igru prodorom u publiku, upoznajući gledatelje s domaćim gastronomskim specijalitetima te tražeći partnere u balkanskoj razuzdanosti i vrhunskog producenta u pomalo okrutnom, ali i izuzetno duhovitom upiranju prsta na drugosti u publici. Iza humora i razigranosti u scenskoj promociji države kao pokriću za samopromociju i prodaju, leži kruta poveznica sa zbiljom i jasna kritika naše društvene i političke zbilje.
Kurspahić je glumački osjetno slabiji od Jakira i Krivačića, koji su odlični u stalnim izmjenama glumačkih izraza uz jasno prisutan odmak od emocije, čime pojačavaju dojam proračunatosti unutar koncepta promocije. Manje probleme s engleskim jezikom Krivačić vrlo šarmantno pretače u komiku te nadoknađuje bogatom i vrlo rječitom gestom, dok je Jakir, tipičnog naglašenog glumačkog izraza, vrlo dobar i razigran.
Problemi predstave kriju se u predugim pripovjednim scenama koje ruše dinamiku. Također, vrlo često dotiču se općih mjesta hrvatskog društva i kulture te svojom poznatošću potiču dosadu kod domaće publikom. U srazu sa stranim gledateljima taj će problem nestati, no autoironijski dijelovi strancima će se činiti tek forsiranima i trivijalnima.
Ipak, pregršt duhovitosti i glumačke razigranosti pružit će potencijalnim producentima dobar uvid u rijetko biserje u zemlji nalik kifli na spojnici Europe i Balkana, sa svim prednostima i manama koje to prate.
© Igor Tretinjak, KULISA.eu, 29. studenoga 2009.
Piše:
Tretinjak