Umorna gluma za kraj

Glumačka družina Histrion, Zagreb: Ronald Harwood, Garderobijer, red. Joško Juvančić

• Zlatko Vitez odlučio se nakon četrdeset glumačkih godina povući sa scene, a kao oproštajnu predstavu izabrao je idealan komad – Garderobijera Ronalda Harwooda, koji tematizira odlazak umornog barda s pozornice u glumačku i životnu smrt. Ostarjeli glumac, životno i glumački ispražnjen, lomi se pred još jednim izlaskom na scenu. Dok se bori sa zaboravljanjem replika i strahom od zaborava u svijesti gledatelja, glumac se uz pomoć garderobijera Normana transformira u svoju posljednju ulogu – kralja Leara, s kojim dijeli tragičnu sudbinu: obojica se, ogrezli u senilnost i sumnju u ljubav okoline, povlače s trona. Nakon što odigra posljednju veliku predstavu, glumčev život se gasi u samoći garderobe i u Normanovom društvu. Slijedi obrat koji retroaktivno okreće cijeli komad i postavlja garderobijera u centralnu poziciju tužnog životnog gašenja.
  
  Garderobijer je odličan komad Ronalda Harwooda, bivšeg garderobijera Shakespeare Company teatra kroz koji se provlači slika kazališta kao tvornice za proizvodnju predstava. Ušavši u pozadinu kazališta, garderobu, Harwood je razmaknuo kulise i prikazao životne lomove osoba koje izravno stvaraju kazališnu čaroliju, ali i onih koji u sjeni žive za kazalište i od kazališta.
  
  Predstavu je, bez većih redateljskih intervencija, režirao Joško Juvančić, koji je i redatelj Vitezovog glumačkog debija. Glavni pomak u odnosu na tekst napravio je postavivši u centar drame glumca (Zlatko Vitez), što je opravdano prigodom, ali je time predstavu osiromašio na slojevitosti i za teatarski kontekst. Zlatko Vitez na sceni djeluje umorno i glumački prazno, čime vjerno oblikuje glumca, ali takvom glumom ne uspijeva nositi predstavu. Tek na trenutke se razigra, pusti glas i repliku pretoči u stih, što ipak ne pridonosi previše samoj predstavi.
  
  Lik garderobijera Normana (Draško Zidar) koji vuče konce igre i transformira glumca iz senilna i rastresena starca u kralja Leara (još jednog starca, ali moćnog, glumačkog) na sceni je nepotrebno utišan. Dobrim dijelom to je posljedica redateljske koncepcije, ali i kad ima prigodu Zidar je ne želi iskoristiti kako ne bi zasjenio umornog Viteza. Ipak, stvorio je dopadljiv, nažalost tek sporedan, lik. Ostali glumci tek su nešto više od dekora. Vanja Matujec u ulozi Lady korektna je, ali bez jasnije glumačke osobnosti, Branka Cvitković kao Madge ne uspjeva prikazati pritajenu zaljubljenost i bučniju tugu, a gluma Tare Rosandić u ulozi Irene često prelazi u preglumljavanje.
  
  Scena Marina Gozzea funkcionalna je i vizualno privlačna. Garderoba jednostavnim pomakom pregrade prelazi u realističan prostor iza scene te omogućuje glumcima kontinuiranu igru. Kostimografkinja Đurđica Janeš odlično je u tek nekoliko koraka vizualno transformirala glavni lik iz građanskog odijela u learovsko ruho.
  
  Histrionski Garderobijer je, uprkos odličnom tekstualnom predlošku, spora i umorna predstava čiji je glavni problem gluma Zlatka Viteza koji ne uspijeva nametnuti niti održati ritam predstave. Također, gubi se višeslojnost teksta čiji je pravi tragičar u predstavi utišani garderobijer kojemu glumčeva smrt briše budućnost, ali i prošlost, budući da on, za razliku od glumca, ne ostaje zabilježen ni u kakvim analima.
  
  

  © Igor Tretinjak, KULISA.eu, 6. studenoga 2009.

Piše: