Dok je rumunjska kinematografija danas jedna od najzanimljivijih svjetskih kinematografija, o rumunjskom kazalištu se baš i ne zna toliko, posebice ne u nas. Ipak stariji ljubitelji teatra vjerojatno će se sjetiti da je jedan od najistaknutijih svjetskih redatelja, modernista koji su započeli karijere šezdesetih godina bio Rumunj Andrei Şerban, koji je prva međunarodna priznanja stekao upravo u Zagrebu na tada značajnom IFSK-u (Internacionalnom festivalu studentskih kazališta) te mu je to nedvojbeno pomoglo kada je emigrirao u Sjedinjene Države, gdje je proveo veći dio života i ostvario svoje najznačajnije režije.
Možda se i zbog toga moglo dosta očekivati od rumunjskog Teatrul Clasica iz Arada kojeg je izvedba Molièreovog Tartuffea u režiji Dana Vasilea najavljivana kao vrlo smjela i s naglašavanjem suvremenosti teksta kroz promijenjeni kraj. Doduše jedna od najefektnijih Molièreovih komedija doista ima problem potpuno neuvjerljivog svršetka. Fabula neumitno vodi prema tragičnom kraju u kojem će religiozni hipokrit Tartuffe iskoristiti naivnog i budalastog dobrostojećeg Orgona da mu preotme kuću i sva dobra, izbacujući njega i obitelj na ulicu. No, tada se kao deus ex machina pojavljuje službenik kralja Louisa XIV gospodin Loyal koji donosi gospodarevu poruku o poništenju darovnice i vraća Orgonu njegovo vlasništvo.
Možda je izbacivanje tog obrata nešto novo u rumunjskom kazalištu, no takvo razrješenje je na istoj sceni zagrebačka publika vidjela prije četiri i po desetljeća u sjajnoj režiji Boška Violića s izvanrednim glumačkim ansamblom predvođenim Fabijanom Šovagovićem u naslovnoj ulozi. U toj izvedbi zastrašujući Loyal Pere Kvrgića prijeti mehanizmima autoritarnog društva. Predstava je bila vrlo blizu toga da postane vrhunska tragedija da nije bilo jednog ozbiljnog problema. Molièreovi dijalozi su napisani za komediju i u pravoj tragediji ne djeluju posve prirodno. Uostalom pisac je itekako bio svjestan (bez obzira na kompromise na koje je bio natjeran) da se komedijom neizravnije, ali često i mnogo efikasnije nego naglašavnjem ozbiljnosti može progovoriti o složenim problemima.
Bez obzira na vrlo sličan završetak priče Dan Vasile niti u jednom trenutku svoje viđenje Molièreovog (znatno skraćenog) Tartuffea nije dovodio niti blizu drame, a kamoli tragedije. Njegov glumački ansambl – u suvremenim kostimima (Luminiţa Penişoară) na crnoj sceni s tek nekoliko scenografskih elemenata (Laurian Popa) i uz glazbu (Mircea Kiraly) koja naglašava prebacivanje radnje u današnjicu – svojim je stilom interpretacije najbliži fejdoovskom vodvilju te vjerojatno u publike koja zna rumunjski izaziva salve smijeha, dok pomalo karikiranim izgovorom nekih replika i naglašenim, često i vrlo efektnim gestama i gegovima uspijeva nasmijati i gledatelje koji ipak dio pozornosti usmjeruju i na čitanje prijevoda.
Najdojmljiviju ulogu, vrlo nijansiranu u rasponu od lažnog pobožnjaka do beskrupuloznog otimača, ostvario je Zoltan Lovas kao Tartuffe, pretvoren za ovu priliku u mormonskog propovjednika što je potencirano i (glumljenim) američkim naglaskom. Puna života, ali i otrovnih sarkastičnih strelica na račun licemjera, nizom se duhovitih rješenja kao dostojna Tartuffeova oponentica iskazala se Oltea Blaga kao Dorine, pratilja Mariane, kćerke glave kuće Orgona. On je u solidnom tumačenju Dorua Nice ipak bliži Feydeauovom rogonji no Molièreovom naivčini i budali grandioznih razmjera, dok je Alina Danciu kao njegova supruga Elmire scenu zavođenja Tartuffea odigrala kao maestralni vrhunac vodvilja.
Elemente vodvilja Vasiliu vrlo vješto koristi u svojoj režiji i tako ostvaruje zabavnu pučku predstavu koja pomalo sliči (nekada i u nas popularnim) satiričkim predstavama u kojima se važno nasmijati nekoj komičnoj situaciji, dok je satira toliko općenita da se nitko ne može naći pogođenim. Takve su i asocijacije koje nudi ova rumunjska predstava od krađe u tranziciji do Zapada ili imitacije Zapada (Tartuffeovo mormonstvo i američki naglasak) koji samo gleda oteti postojeću imovinu. Ta interpretacija zasigurno osirumašuje Molièrea, no nedvojbeno nalazi svoju zahvalnu publiku, no ona vjerojatno rijetko posjećuje kazališne festivale. Zato ne treba dovoditi u pitanje repertoarnu opravdanost ovog Tartuffea, ali je teško pretpostaviti da on može značajnije reprezentirati suvremeno rumunjsko kazalište.
Tomislav Kurelec, KULISA.eu, 2. studenoga 2009.
