Neuspjeli izlet u Turopolje

Satiričko kazalište Kerempuh, Zagreb: Martin McDonagh, Šepavi Jura od Kravarskog, red. Boris Svrtan

• Nova premijera u Kerempuhu obećavala je dosadašnjom reputacijom svojih autora. Nakon velikog uspjeha Metastaza Boris Svrtan ponovo se u tom teatru prihvatio režije po dramskom predlošku Martina McDonagha, jednog od najzanimljivijih europskih dramatičara, lokaliziranog u Svrtanu blizak kajkavski milje. Zašto je onda Šepavi Jura od Kravarskog tako blijeda i po svemu beznačajna predstava? Čini se kako odgovor na to pitanje prvenstveno leži u stilu i tonu dramaturške prerade originala, koja radnju izmješta iz irske zabiti u turopoljsko selo šezdesetih godina.
  
  The Cripple of Inishmaan Martina McDonagha ponajprije osvaja endemskim šarmom nepoznatog; jezivi obrati ljudskih sudbina od banalnosti su očuvani upravo tajanstvenom atmosferom sredine o kojoj ne znamo ništa, a Svrtan je prilično naivno pomislio kako će unutarnja logika McDonaghova pisma ostati neokrnjena ako je lokalizacijom učini bliskom i svima poznatom. Druga velika pogreška tiče se općenitog tona glumačke igre koju Svrtan i ne pokušava izmjestiti iz pučke komike svojstvene Kerempuhovom glumačkom ansamblu. McDonaghova genijalnost jest u tome što uvijek s uspjehom balansira između emocionalne patetike i zapanjujuće uvjerljive mračne atmosfere, a Šepavi Jura, budući da je atmosferičnost poništena prvotnom dramaturškom odlukom o lokalizaciji, ostaje zatočenik prvonavedenog elementa.
  
  Krhku i suptilnu priču o bogalju podvrgnutu stalnom izrugivanju okoline, Svrtan prilično grubo i u širokim potezima redateljskog kista prenosi u zamišljeno Kravarsko, inzistirajući na iritantnom klišeju površinske komike, po kojem se likovi s blagim kajkavskim narječjem neprestano prepiru oslovljavajući imenom i prezimenom onoga s kime se svađaju. «Čuj ti mene Ivek Rakijaš!, Kaj si ti to rekla Kata Herman?», i sve tako po stoput viđenom receptu light komičkog repertoara, koji McDonaghov izraziti smisao za humor unižava na razinu kerempuhovsko–histrionskih kajkavskih čvrgi za široke narodne mase. Tom dojmu dodatno pridonosi i staromodno natrpana scenografija Miljenka Sekulića, ali i redateljska ideja o projekciji videa koji uz slabo kontroliranu glumačku buku i graju dodatno razbarušuje scenu i razvodnjava ionako slabo postignutu atmosferu izvornika. Potpuno promašeno salonsko desničarenje o hrvatsko–srpskim odnosima, koje se neprestano u komadu provlači, valjda zbog sasvim nepotrebne i netočne usporedbe s McDonaghovim aluzijama na sukob Irske i Engleske, bolje je i ne spominjati.
  
  Dramaturško-redateljski problemi nažalost najmanje su dobra donijeli glumačkom kolektivu, čiji je izvedbeni stil na trenutke naginjao potpunom amaterizmu. Najgore su po tom pitanju prošle Kostadinka Velkovska i Nina Erak–Svrtan u ulogama brižnih teta naslovnog junaka, koje su po redateljskom konceptu ostale osuđene na nenadahnuto izgovaranje papirnatih replika bez mogućnosti oblikovanja iole životnih likova. Edo Vujić kao kompleksni lik mjesnog intriganta Ivana Rakijaša povukao se duboko u zaštitnu mrežu vlastite glasovne i gestualne manire, koju potpuno nepromijenjeno koristi u jeftinim televizijskim emisijama i u slučaju kada kazališni redatelj nema pametniju ideju. Luka Petrušić samozatajno i gotovo nezainteresirano tumači naslovnu ulogu, u kojoj se osim naglašene tjelesne mane ne primjećuju psihološke dubine i velike dvojbe koje taj lik nosi u sebi. Jedine uspjele kreacije ovoga su puta napravili Mario Mirković kao Bobi Robi, koji lokalnog frajera igra sa znalački određenim omjerima izvanjske demonstracije kulerštine i vlastitih mrlja na duši, te Anita Matić Delić koja grubu seosku djevojku Helenu igra uvjerljivo i vrlo duhovito, ni u jednom trenutku ne prelazeći u nekontroliranu pučku veselicu, karakterističnu za ostale likove. Ivan Đuričić kao Helenin brat ostao je na jednodimenzionalnom prikazu priglupog mladića s govornom manom, a glumački dosezi Mije Begović i Antuna Tudića prispodobivi su veličinama njihovih uloga.
  
  Šepavi Jura od Kravarskog tako naposljetku ni po čemu nije opravdao reputaciju svojih autora, bivajući neugodnim podsjetnikom da se fragilno dramsko pismo nekad zna uvrijeđeno osvetiti za neodgovarajuće prerade i nepromišljene adaptacije.
  
  © Matko Botić, KULISA.eu, 31. listopada 2009.

Piše: