Rasna pučka komedija

Šibensko kazalište: Marijana Nola (prema Molièreu), Škrtičina, red. Zoran Mužić

• 
  Ako i postoji podozrenje prema odluci kulturnih vlasti da se profesionalizira niz manjih hrvatskih kazališnih kuća – jer nema li dovoljno profesionalnih teatara i tko će to sve uostalom platiti, ostaje činjenica da odluka čini dobro – primjerice Šibenskome kazalištu. Ono ima neponovljivo lijepu kuću, kompletan servis za scenska uprizorenja svake vrste, a od projekta do projekta rađa se ansambl. Kad se gostujući nakon premijera raziđu i tek se o reprizama nađu – ostaje sve snažniji nukleus onoga što je zamišljeno kao profesionalni teatar. Utoliko Škrtičina, nova predstava Šibenskog kazališta, velikim je dijelom (autori, akteri i suradnici) baš šibenska predstava.
  
  Autorica teksta odnosno adaptacije Molièreova Škrtca u šibenskog Škrtičinu je (šibenskih korijena) Marijana Nola, redatelj Šibenčanin (po školovanju i poslu sa zagrebačkom adresom) Zoran Mužić, a zapažene je uloge ostvarilo dvoje Šibenčana – zagrebačkih studenata glume, Franka Klarić i Jakov Bilić; šibenski glumci – uvijek odličan Mate Gulin, Anđelko Babačić, Jasminka Antić i Jere Svračak potvrdili su se kao najbolji izbor iz postojećeg domicilnog ansambla i pravi su mali biseri dobrog amaterizma, ako to uopće jest amaterizam. Pravo otkriće bila je Šibenčanka Danira Gović, koja se glumački školovala u Londonu i nastupala u BBC-jevim serijama. Takav background na neviđeno je izazivao svojevrsno podozrenje, ali način na koji je Danira Gović oblikovala Vlajnu Veselku u Škrtičini govori da je, bez obzira na glumačke škole, u pitanju veliki talent.
  
  Dvoje mladih splitskih studenata glume Ivo Perkušić i Ana Gruica dobro su se uklopili u šibenski ansambl, premda im malo šepa govorni idiom, no to je već odlika i mladih šibenskih glumaca koji odu na zagrebačku Akademiju pa se udalje od tvrda šibenskog govora, čak i u predstavi iz zavičajnog miljea.
  
  Marijana Nola, inače dramaturginja Šibenskog kazališta, napravila je jednu u nizu adaptacija Molièrea, no proizvela je autonoman, interaglni tekst koji ostaje prihvatljivim predloškom na dispoziciji cijelom hrvatskom glumištu. Jer osim aktera, nije ni po čemu šibenska predstava, zbog čega je vrjedniji njezin univerzalni kod.
  
  I naposljetku, kao u nekom obrnutom redoslijedu pisanja, slijedi ono što nosi cijelu predstavu. Na pozornici, u malo pretrpanoj ali funkcionalnoj scenografiji kućnog scenografa Branka Lovrića Caparina, predstavu je nosio Škrtičina Joško Ševo, motor i inicijalno paljenje osobito mlađem dijelu ansambla. Možda je na trenutke izgledao prenaglašeno, no kad tako ne bi bilo, lako je pretpostaviti da bi pala atmosfera i ritam cijele izvedbe. Nolin tekst odlično je razumio i, zajedno s autoricom prisutnom na svakoj probi, izvrsno riješio redatelj Zoran Mužić, uz pomoć svoje mlade asistentice, studentice režije u Zagrebu, Šibenčanke Mateje Šarić. Mužić je također dijete Šibenskog kazališta i Dječjeg festivala, što se prepoznaje u njegovu redateljskom rukopisu. Predstavu je radio s dodatnom špuntom jer je htio pokazati da i neveliko Šibensko kazalište može proizvesti pravi teatar. Mužić je na konferenciji za novinare uoči premijere rekao: „Škrtičina je smišljen perfidno, tako da okupi što više šibenske mladosti koja je školom, opredjeljenjem, poslom, strukom vezana za teatar u kojem već postoji kompletan kazališni servis kao u svakom profesionalnom kazalištu. Tako će prevagnuti kreativna masa ljudi koji mogu proizvesti predstavu“.
  
  I – proizveli su je. Rasnu pučku komediju po kakvima je Šibensko kazalište nekoć bilo poznato. Lanjska uspješnica Fantazija Nine Kleflin i Marijane Nola bila je na tragu iste vele teatra. Kao sljedeći projekt voljeli bismo vidjeti i neki drugi žanr. Da se ne zapadne u maniru...
  
  Nepravedno bi bilo preskočiti prinos kostimografkinje Sare Lovrić Caparin, glazbu Sanje Vrančić, koreografiju Zorane Mihelčić, koja predstavu započinje finim romantičnim plesom mladih glumaca koji ne da naslutiti kamo će ta početna romantika priču kasnije odvesti. Tehničko osoblje, inspicijent, majstori tona i svjetla, šminkeri i drugi, šibenski su. Prema tome – Šibenik (opet) ima teatar!
  
  © Jordanka Grubač, KULISA.eu, 21. listopada 2009.

Piše: