Najnoviji je komad Dušana Kovačevića komedija apsurda s mnogim elementima groteske koja izaziva salve smijeha gledatelja, iako je njen protagonist sredovječni arhitekt koji je priznao poraz u životu kojim su manipulirali drugi i želi umrijeti na način koji je sam odabrao – skokom s mosta. No, niti u tome neće imati mira. Nastojat će ga spriječiti ribar kojem će njegov skok s mosta uništiti mreže i mogućnost da nahrani djecu, mlada narkomanka u koju je bio zaljubljen i kapetan koji se boji da će pasti na njegov brodić za razgledavanje i poubijati mu turiste. Inventivnost njihovog uvjeravanja i njegovo unutrašnje lomljenje između čvrste odluke da skonča i težnje da pritom nikoga ne rastuži ili mu nanese bol često dovode do apsurdnih suprotnosti ili prelaze u grotesku, ali uvijek na toliko neočekivano originalan i duhovit način da nedvojbeno potvrđuju Kovačevića kao vrhunskog komediografa.
Ipak, autor ima potrebu da neizravan i beskrajno smiješan prikaz manipulacije dobrim čovjekom i njegovog uništenja uozbilji i pokaže gledatelju strahotu koja se može skrivati iza prizora koji su prvenstveno zabavljački. I tu će suprotnost ići u krajnost, pa će se otkriti da su kapetan i njegova braća (ili možda tek groteskni likovi koje on glumi) poduzetnik, psihijatar i odvjetnik (sve ih tumači vrsni komičar Branimir Brstina s naglašenim gegovima, ali i izvanrednom mogućnošću transformacije i preciznog profiliranja svakog lika) zapravo trgovci ljudskim organima koje otimaju od samoubojica. Njih za kapetanove poslove (i ne pitajući kakvi su) spašavaju lažni ribar i narkomanka, zapravo kapetanovi službenici. Janoš Tot i Ana Franić vrlo nijansirano i uvjerljivo interpretiraju i dramske i komične elemente tih likova koji će i sami kada zatraže honorar podijeliti sudbinu protagonista tj. ostati bez oka, bubrega i noge.
Raznorodne dijelove na okupu snažnom glumačkom osobnošću čvrsto drži Branislav Lečić koji arhitekta glumi vrlo suzdržano naglašavajući tim potiskivanjem bliskost s većinom gledatelja. Kovačeviću je ipak jasno da bi čak i uz takvog protagonista kraj nosio previše tragičnih elemenata da bi mogao potpuno zadovoljavajuće funkcionirati kao cjelina s glavninom komada koji je komedija, pa makar i crna. Zato nakon što se otkriva da su sva ostala lica glumila uloge u životu, otkriva se još jedna, nova razina glume. Sve je zapravo proba kazališnog komada koja krene po zlu, jer nema redatelja.
Neki su to protumačili ironijom na vlastiti račun Dušana Kovačevića, iznimnog pisca kazališnih komada prema kojima su nerijetko snimani vrlo uspješni filmovi (Maratonci trče počasni krug, Balkanski špijun), a i scenarista jednog od najboljih jugoslavenskih filmova (Ko to tamo peva). Kovačević je tek kasnije počeo i sam režirati svoje tekstove, ali se pokazalo da ono što je dobio vjernošću tekstu nije uvijek rezultiralo i većom vrijednošću cjeline, pa mu redateljski ugled nije dosegao spisateljski. Izvedba Generalne probe samoubojstva pokazala je da se za stavljanje u prvi plan izvrsnih glumaca i vrlo vrijednog teksta u kojem i najneobičniji dijalozi izvrsno funkcioniraju ne može tvrditi kako postiže nešto značajnije manje od izvanrednih mogućnosti koje scenski predložak pruža, pokazujući talent i mudrost svog autora (i pisca i redatelja) koji je svjestan da je upravo kazališna igra i zaigranost vrhunac koji je na pozornici teško dosežan, ali ne i nedokučiv. Zato kada na kraju predstave Lečić odlaže pušku kojom je vrebao povratak redatelja s riječima da neće nikoga ubiti, jer je sve to samo kazalište, možda je to i izraz skromnosti, ali i samosvijesti da samo to (pravo kazalište) ipak ostvaruju tek odabrani.
© Tomislav Kurelec, KULISA.eu, 21. listopada 2009.
