Rječito neverbalan riječki Slavuj

Gradsko kazalište lutaka Rijeka: Hans Christian Andersen, Slavuj, red. Lary Zappia

• 
  Lary Zappia u riječkom Gradskom kazalištu lutaka našao je spokojno kreativno utočište, mjesto gdje je u proteklih pet godina napravio tri predstave, različite u izrazu ali slične po programatskom polemičkom odnosu s pisanim izvornicima. Šuma Striborova, prva u nizu Zappijinih autorskih dijaloga s klasicima kod riječkih lutkara, trudila se pronaći uvjerljiv i maštovit scenski jezik za pripovjednu prozu hrvatskog Andersena i u tome u velikoj mjeri uspjela. S Romeom (i Giuliettom) Zappia je pošao korak dalje, pa je u Shakespeareovom predlošku našao materijala za oporu kritiku jeftine seksualnosti današnjice, radeći pritom lutkarsku predstavu koja je bolje komunicirala s odraslom kazališnom publikom negoli s djecom. Naposljetku, kreativni tim koji osim Zappije čine i scenograf Dalibor Laginja, kompozitor Duško Rapotec Ute i dizajner svjetla Deni Šesnić, prionuo je na scensko oživotvorenje Slavuja Hansa Christiana Andersena, trudeći se i ovoga puta komadu dati izražen kreativni pečat.
  
  Slavuja Zappia zamišlja bez izravnih spona sa suvremenošću, za razliku od Romea (i Giuliette), ispravno procjenjujući da će nježnoj i toploj priči o ljudskoj oholosti i mogućnosti oprosta takvo što samo naškoditi. Umjesto osuvremenjivanja, Slavuj je osmišljen po principu redukcije, pa se iz komada izbacuje sve nevažno, čak i dijalog, u pokušaju da se iznađu drugi, kazalištu bliži načini pričanja priče. U toj nesigurnoj pustolovini, u kojoj se izgovorena riječ mora obilato nadoknaditi drugim oblicima izražavanja, redatelj daje mašti na volju u osmišljavanju zaigranih scena, i u tom maštanju leži nekoliko lako uočljivih problema.
  
  Problem koji se prvi primjećuje odnosi se na višestruko podsjećanje na dalekoistočno mjesto radnje. Naime, Zappiji je jako bitno neprestano naglašavati orijentalnu atmosferu u komadu, pa Slavuj potpuno nepotrebno počinje ilustracijom hoda putnika na Putu svile, likovi komuniciraju dječje karikiranim glasovima koji nalikuju kineskom, dvorjani vrijeme na dvoru krate ping-pongom, glazba Duška Rapoteca Utea nalikuje europeiziranim kompilacijama iz kineskih restorana, a u grupnim scenama mnoštvo kraljevih podanika predstavlja veliki broj loptica za stolni tenis. Na taj način predstava se zatrpava pomalo prvoloptaškim stereotipovima o Kinezima i njihovim vrijednim rukama, što krhkoj Andersenovoj priči donosi više štete nego koristi. Drugi problem vezan je uz dramaturšku strukturu, jer Zappia nije u potpunosti uspio pronaći modus za neverbalan prijenos proznog materijala na scenu, pa osnovnu razumljivost priče mora održavati ispisanim najavnim slajdovima, koji u ovako zamišljenoj predstavi izgledaju kao strano tijelo i nagrđuju fragilnost ostatka predstave.
  
  Usprkos navedenim manjkavostima, kojima bi se mogao pridodati i nedostatak redateljsko – dramaturških škara za odstranjivanje barem desetak minuta suvišnih prizora, Slavuj je predstava koja svježinom redateljske ideje i poslovično kreativnim sudjelovanjem riječkog glumačkog ansambla pripada u sam vrh hrvatske lutkarske produkcije. Zappia i u Slavuju nastavlja s odbacivanjem puno puta viđenih lutkarskih manira, pa je većina lutaka osmišljena potpuno nekonvencionalno, poput spomenutih ping-pong loptica i malo veće kugle koja predstavlja cara. Najuspjelije redateljsko rješenje zasigurno je ingeniozno sparivanje tijela izuzetno male ptičice i moćnog basa svjetski poznatog opernog pjevača Giorga Suriana, što u simbiozi daje duhovito ocrtan lik slavuja koji svojim pjevom oduševljava vladara.
  
  Izuzetna likovna promišljenost riječkog Slavuja puno duguje i majstorskom svjetlu Denija Šesnića i strogoj, geometrijski pravilnoj scenografiji Dalibora Laginje, u kojoj su se glumci mogli opušteno prepustiti zajedničkoj igri. U tako shvaćenoj predstavi nije bilo mjesta za pojedinačne glumačke bljeskove, pa su Božena Delaš, Alex Đaković, Zlatko Vicić, David Petrović i Anđelko Somborski prvenstveno plijenili pažnju uigranim kreativnim neredom koji je u svakom trenutku bio izvođen s mjerom i vješto.
  
  Lary Zappia rijetko režira, pa su povremeni bljeskovi njegova zaigranog i originalnog kazališnog pisma u riječkom lutkarskom kazalištu teatarski događaj koji ne treba propustiti. Njegovo viđenje svima poznate priče o slavuju koji je smogao snage za oprost caru, razbarušena je scenska igra, neumjereno pretrpana raznorodnim znakovima, ali unatoč nabrojanim problemima, rječito prenosi Andersenove odlomke, bez ijedne izgovorene riječi.
  
  © Matko Botić, KULISA.eu, 20. listopada 2009.

Piše: