Molière i Lolić u dijalogu epoha

HNK Split: Jean-Baptiste Poquelin Molière, Mizantrop, red. Miloš Lolić

• 

  Kazališna uprizorenja svevremenskih djela svjetske književnosti uvijek su susret s vječnim čovjekovim pitanjima oko egzistencije i njezina odgovora na izazove vremena. Jean-Baptiste Poquelin Molière, jedan od dramskih klasika i utemeljitelja Comédie Française kao institucionalnoga kazališta, obilježio je svojim djelovanjem epohu Louisa XIV., Kralja Sunca, svojega obožavatelja i mecene. Molière se zarana istaknuo kao nesmiljeni satiričar, stoga su i njegove najpoznatije komedije karaktera (Škrtac, Tartuffe, Umišljeni bolesnik, Mizantrop itd.) ujedno slovile kao društvene komedije u kojima se zrcali francusko društvo u cjelini. Molière, dakako, nije ostao dužan nikome, pa ni samome sebi. Glumeći, naime, u Umišljenome bolesniku, smrt će ga ironično prigrliti sebi u zagrljaj na kazališnim daskama 1673. godine.

  Postavljanje Molièreovih komada  i njihova prilagodba gledatelju 21. st. obično ide u dva smjera: anakronim dijagnosticiranjem društvenih mehanizama 17. st. ili prema dubinskoj analoškoj poveznici koja priziva aktualni društveni trenutak. Uprizorenje Mizantropa u splitskom HNK-u, u režiji iskusna i nagrađivana redatelja Miloša Lolića (živi i radi na relaciji Berlin – Beč – Beograd), naročito je uspjela sinteza obaju pristupa. Iako unutar audio-vizualnoga identiteta predstave ima stilskih dispartnosti – kostimografiji, klasičnome stihovanu govoru dramskih osoba i glazbi koja priziva popularni dvorski menuet, estetski nikako ne odgovaraju pojave izvrnute ružičaste Folcike – neuporabljive krntije i jedne bijele, izglancane – prizvane u kakvu netom osvojenu nagradnu izvlačenju.

  

  No upravo je na tome (naprvu) teško prihvatljivom i neuralgičnom mjestu u predstavi, iznikao sav njezin šarm, lepršavost, sadržajna zavodljivost i intrigantan završetak. Spoj današnjega vremena s racionalističkim duhom klasicističke epohe polučio je katarzično-poredbenom angažiranošću publike kojoj nije uzmanjkalo, kao nepatvorenu lakmus-papiru dobre interakcije sa scenom, svih oblika humora.

  Kome ili čemu se splitska publika smijala motreći zbivanja u Mizantropu, jednoj od najpoznatijih Molièreovih petočinki, nastaloj kao pokušaj satiričke sinteze na sadržaje iznesene u dramskim uspješnicama Škola za muževe i Škola za žene? Iako su svi Molièreovi zapleti u komedijama prilično složeni s pojavom čitave galerije likova (isti je scenarij, dakako, i u ovome komadu), problemi koji usmjeravaju egzistencije dramskih osoba zapravo su rješive površinske zavrzlame ni oko čega.

  

  Buntovnog Alcestea (zaljubljenog u koketnu Célimène), žestokog preziratelja pariške hipokrizije, briljantno utjelovljuje Donat Zeko svom silinom glumačke gestualnosti i zavidnom ležernošću retoričke izražajnosti u monološko-dijaloškim formama.

  Od sama početka predstave razvidno je kako je Lolić upravo u glumačkim pojavama lucidno uvidio i njezin najveći kapital kojemu upečatljivo kostimografsko ruho pomaže tek dodatno zablistati. A upravo se to može i ustvrditi za cio glumački ansambl koji je nadasve bio vođen intrinzičnom motivacijom: osjetiti bilo tipičnih protagonista, udarati po paradoksima njihova ponašanja i manjkavostima karaktera. Plesnim pokretima, tjelesnom ekspresijom i vitalnim dijalozima glumci uspješno nadoknađuju manjak dramskoga prostora (zamišljeni francuski dvor, plesne dvorane, 17-stoljetne diližanse i aristokratske menze) koji je u konačnici i smišljeno kondenziran na puko otvaranje i zatvaranje automobilskih vrata, iz kojih uvijek simptomatično glasno izlaze protagonisti, kako bi pratilo i nagoviještalo razvoj dramske radnje iz prizora u prizor.

  Aluzivno izlaženje muških i ženskih karaktera iz „ružičaste krntije“ priziva aktualizaciju Molièreove komedije u perspektivi suvremenoga mladog čovjeka, nedovoljno angažiranoga, bez zdrava sebeljublja, često s izraženim narcističkim poremećajem, čovjeka koji radije bira samoću ako se već cio svijet ne može okretati oko njegova svjetonazora. Alcesteova mizantropija, u  početku predstavljena kao smislen i opravdan otklon od društva zarobljena u sveopćem moralnu rasapu, postupno biva raskrinkana kao tipična duhovna nezrelost i emocionalna labilnost. S karakteristikama antijunaka on selektivno, a ponajvećma i idealizirano promatra društveno okruženje, a kad u njemu ne pronalazi više inspiracije, odlučuje se za lažno samotnjaštvo, čak i onda kad sam sebi priznaje da je kobna Célimènina draž ujedno i njegova najveća slabost („Ljubav – to je izbor!“).

  I dok Alceste upada u zamku autsajderskoga garda, bliski mu drug Philinte glas je oportunistička razbora spram njegove borbe s vjetrenjačama, prvenstveno unutar sebe samoga. Nikša Arčanin šarmantno gradi lik zagonetnoga Philintea, uvijek spremna ustalasanu vodu Alcesteova otpora poravnati dobrohotnošću i dvosmislenom senzualnošću, premda će se u konačnici prepustiti ponosnoj i samopouzdanoj Eliante, čiju simpatičnu i vrckavu pojavu vjerno utjelovljuje Monika Carev Vuko. Prodornim se i znakovitim nametnuo njezin monolog o različitim tipovima žena podjednako sposobnima u biranju životnih partnera, dočim se njezin antipod na sceni zrcali u nesigurnoj i arogantnoj pojavi zrele Arsinoé, uvijek spremne na dokazivanje vlastite vrijednosti unutar ljubavnoga trokuta.

  Tumačeći autentično njezin lik, Zorana Kačić Čatipović  svojom je suverenom pojavom na sceni donijela puno podrugljiva smijeha na račun lažna ženskog prijateljstva, dok se Célimènin lik dramaturški iščitava kao najsloženiji. Naoko vješta žderačica muškaraca (tek joj je 20 ljeta) razotkriva se u svojoj iskrenosti i duboko nesretnom mladom djevojkom u čijoj blizini zapravo nema jakoga muškarca koji bi joj ponudio sigurnu plovidbu životom. Oštrica Molièreova teksta o mizantropiji manje je osuda ženske prevrtljivosti s kauzalnim predznakom, a više ruganje s feminiziranim i nesigurnim muškarcima svojega vremena, zaljubljenima u titule i položaje u visokome društvu.

  

  Onu držićevsku „Amor nije amor, zlato je amor!“ Lolić je sjajno implementirao povezavši duh Molièreova doba s današnjim vremenom, u kojem pripadnici mlađe generacije prolaze kroz izazovna iskušenja na koja se motri kao na izravne simptome globalne krize potrošačkoga društva koje ide za onim imati, a manje za onim biti. Nedostatak duhovne dimenzije vidljiv je i u scenografskim rješenjima: slavljenički konfeti i vatromet uz izvrnute automobile više su nego očita metafora izokrenutih društvenih vrijednosti svedenih na nadmetanja, otimanja časti i čisti hedonizam. Lolić je redateljski lucidno procijenio nepotrebnost potpune aktualizacije Molièreova teksta: umjesto pisama koja u obratu radnje prividno razrješuju Alcesteov i Célimènin pomalo gordijski svezan ljubavni čvor, na sceni nisu vidljive inačice moderne virtualne komunikacije, ali su zato i znatno intenzivnije u samu pomišljaju na njihovo kraljevanje u svakome kutku zemaljske kugle.

  I Molièreov i Lolićev Mizantrop uspješno nude balans između komičnih i potencijalno tragičnih elemenata. Za salve smijeha pobrinuo se Pere Eranović, virtuozno prispodobivši grotesknu pojavu nakićena častohlepna nadripjesnika Orontea, željna lovorika preko Célimènina lika, koji karakternom nijansiranošću dojmljivo predstavlja Andrea Mladinić. Isprazne, smiješne i bezidejne egzistencije francuskih plemića (Acastea i Clitandrea) podjednako autentično iznose Mijo Jurišić i Stipe Radoja upečatljivom facijalnom izražajnošću, govornim afektacijama i kočopernim držanjem prepotentnih muškaraca Molièreova vremena (aluzivno i današnjega). Koliko je god Molière osvajao urnebesnim smijehom, ne treba smetnuti s uma kako je prvenstveno bio realist koji nije pokazivao nikakav interes za nadnaravno, herojsko ili sveto.

  

  I u Mizantropu nesumnjivo napada sve ljudske poroke: licemjerje, snobizam, škrtost (osjećaja), lijenost i pohlepu, no koliko god sve te nedostatke prikazivao kroz prizmu humoristična sadržaja, isto su tako smiješni i svi pokušaji da se ljudi pošto-poto moraju popraviti. Pravi je Molièreov odgovor da se čovjek mora naučiti spasonosnoj trpeljivosti. Vrlo lako se nameće zaključak kako njegove komedije ne razrješuju nego razotkrivaju – esencijalna dubina njegovih poruka zapravo je duboko pesimistična: škrtac uvijek ostaje škrtac, od egocentrika nikada empata, a okorjelu lažljivcu nemoguće je zagrliti istinu kao sestru.

  I Lolićev Alceste gubi bitku s manipulacijom kao nametnutim obrascem ponašanja u muškome svijetu, ali i kao s vlastitim izborom, ne uspijevajući u svome srcu otvoriti mjesta oprostu za Célimèninu nevjeru. A što njegovo odustajanje od ljubavi (u smislu ljekovita caritasa) i društvenih okova donosi njegovu oslobođenju, najintrigantnija je idejna premisa ovoga kazališnog komada, dinamično i u svojoj srži, pod plaštem satire, kontemplativno režirana.

  © Vesna Aralica, KAZALIŠTE.hr, 12. studenog 2025.

  Režija, scenografija, izbor glazbe i scenski pokret: Miloš Lolić
  Kostimografija: Mia Popovska
  Dramaturgija: Ivona Rieger (i asistent redatelja) i Periša Perišić
  Jezični savjetnik: Anita Runjić-Stoilova

  Glume: Donat Zeko, Andrea Mladinić, Nikša Arčanin, Monika Vuco Carev, Pere Eranović, Zorana Kačić Čatipović, Mijo Jurišić, Stipe Radoja

Piše: