Dobra ravnoteža edukacije i zabave

Teatra To Go, Osijek, Gradsko kazalište Joza Ivakić Vinkovci: Pčelice, autor i redatelj Goran Smoljanović

• 

  „Edukativna, zabavna i raspjevana predstava o pčelama uvodi najmlađu publiku u čarobni svijet pčela te educira djecu o njihovoj važnosti za prirodu koja nas okružuje” – (pre)skromna je ovo najava predstave/komedije Pčelice, koja je u produkciji Teatra To Go premijerno 20. rujna izvedena u Gradskom kazalištu Joza Ivakić u Vinkovcima (koproducent), a 12. listopada i u Dječjem kazalištu Branka Mihaljevića u Osijeku.

  Radnja se temelji na pitanjima: Što bi se dogodilo kada bi u košnici ostali samo trutovi? Bi li ostalo meda, cvijeća i života? Tekst je prema ideji redatelja Gorana Smoljanovića dramatizirala Marta Marija Mekovec de Carvalho Pokupić.

  Kako i priliči dvjema premijerama u dva grada, dvije su i podjele – vinkovačka i osječka. Goran Smoljanović je trut Brzi, Vedran Dakić bio je trut Medeni u Vinkovcima, a Ivan Pokupić u Osijeku, dok je Osječanka Matea Marušić, članica vinkovačkog ansambla na tamošnjoj premijeri utjelovila pčelicu Problisu, kao i Gabriela Redžić (koju smo imali prilike gledati u Vješticama iz Salema HNK-a u Osijeku).

  Vizualni identitet predstave potpisuje mlada Zoe Špehar i u potpunosti je usklađen s potrebama produkcije i senzibilitetom najmlađe publike. Jednostavnost u ovom slučaju nikako nije znak oskudnosti, nego promišljene funkcionalnosti (i mobilnosti, jer Teatar To Go nema svoje kućno kazalište) – svaki oblik, boja i detalj imaju svoju jasnu svrhu u stvaranju toploga, razumljivoga i poticajnoga kazališnog okružja.
  Scenografski elementi oblicima potiču maštu, ne odvraćaju bespotrebno pozornost od zbivanja. Isto tako, kostimi su prilično jasni i pomažu klincima razlikovati likove i njihove uloge u pčelinjem društvu.

  U cjelini, vizualni koncept djeluje kao produžetak edukativne note predstave, djecu neprestance usmjeravajući i motivirajući na promišljanje o prirodi i zajedništvu čovjeka s njom, ulozi pčela u prirodi i našim životima, koliko je med koristan za zdravlje ljudi i životinja... Špehar uspijeva ostvariti jako dobru ravnotežu između estetike i pedagogije, između kazališne igre i slikovite pouke. Rezultat je svijet koji je istodobno razigran i jasan, blizak dječjoj percepciji, ali i vizualno dojmljiv gledateljima svih uzrasta.

  Koreografija Martine Terzić pokazala je fini osjećaj za ritam dječje pozornosti i humor, a  jednostavnošću (izgleda da je ovo deviza cijele produkcije, što je sjajno!) postiže jasnoću, dinamiku i veselu razigranost. Pokreti su precizno usklađeni s karakterima likova: pčelica je živahna, brza i energična, dok su trutovi nespretni, lijeni i komično tromi. Takva kontrastna tjelesna ekspresija odmah otkriva odnose među likovima i naglašava humorističan ton predstave, čineći situacije lako razumljivima i zabavnima. Terzić pritom vješto koristi ponavljanje i ritmičke obrasce koji djeci omogućuju praćenje radnje kroz pokret, gotovo poput pjesme ili igre. Koreografija se ne nameće nego prirodno proizlazi iz karaktera i situacija, dajući svakoj sceni dodatnu dozu živosti. U kombinaciji s glazbom i humorom, postignut je scenski sklad koji istodobno zabavlja i podučava.

  Uvodna scena, u kojoj se pčelica budi i započinje svoj dan, odmah postavlja ton cijele predstave – vedar, ritmičan i interaktivan.
  Scenskim minijaturama: pranja zuba, umivanja rosom i jutarnje gimnastike – aktivna i iskrena dječja podrška nije bila samo dodatak, nego onaj element koji osjećaj zajedništva učvršćuje tim uvijek dragocjenim sudjelovanjem publike u predstavama za najmlađe. Ponekad je to sudjelovanje potaknuto, češće spontano.

  Za sjajnu je glazbu ovaj put bio zaslužan Ervin Lustig. Lako pamtljive brojalice uz glazbene podloge na glasoviru i ksilofonu iznjedrile su pomalo bajkovitu atmosferu. Svaka nota, pokret i zvuk imaju svoj razlog i svrhu.

  Puhački instrumenti zabavno su najavili dolazak trutova, naglašavajući njihovu nespretnost i opuštenost koja je u kontrastu s poznatom pčelinjom marljivošću. Upravo ta razlika suptilno izražava tematsku okosnicu predstave: rad, odgovornost (prema sebi, drugima, prirodi…) i zajedništvo nasuprot lijenosti i neozbiljnosti.
  Iako se koristi playback, izvođači zaista pjevaju. Publika ima i savršen tehnički ton, ali čuje i autentičnu izvedbu izvođača.

  Redatelj, glumac i osnivač Teatra to Go, Goran Smoljanović, uspijeva i u ovoj predstavi spojiti iskustvo, entuzijazam i iskrenu ljubav prema kazalištu, posebice za djecu. Iako je riječ o maloj, nezavisnoj skupini, njihov rad ne odaje dojam skromnosti nego predanosti i stalne kreativne energije. Smoljanovićev tim kontinuirano producira i izvodi svoje predstave, održavajući jako dobru razinu izvedbene kvalitete i komunikacije s publikom. U tom smislu, Pčelice su još jedan dokaz da kazališna čarolija ne ovisi o veličini produkcije nego o maštovitosti, posvećenosti i ljubavi koja se u nju ulaže. Ipak, ne bi škodilo malo dotjerati pravopis i pravogovor. Ti sitni jezični zahvati dodatno bi uglačali već vrlo usklađenu i pažljivo izvedenu predstavu.

  Neprekidna interakcija s djecom jedna joj je od najvećih kvaliteta. Glumci neprestano potiču mališane na suigru, traže njihovu pomoć i uključuju ih u rješavanje scenskih situacija. Edukativni elementi vješto su utkani u radnju: djeca kroz igru uče o pčelama, medu, zdravlju i prirodi koja ih okružuje. Posebno je simpatična ideja da med, osim što liječi prehladu, može pomoći i kod slomljenog srca ili razvedriti sive dane. Upravo u toj ravnoteži između edukacije i zabave leži šarm Pčelica – poučava bez dociranja i nasmijava bez banalnosti.

  

  Djeca su se iskreno i često smijala, jer su ih izvođači znali osvojiti i riječju (npr. kad se trutove odlučiti potruTiti da misija uspije) i pokretom. Dosjetke i šale koje nikoga ne vrijeđaju, prirodno se nadovezuju na scenske gegove i fizičku komiku.
  Predstava ima jasan i lako pratljiv dramaturški tok (usmjeren na spas košnice), strukturu i osjećaj svrhe. Ipak, u pojedinim trenutcima narativ se razigra do točke (laganog) razlijevanja. Tu jedva primjetnu i poroznu lepršavost, iako šarmantnu, treba ponegdje pažljivije učvrstiti u korist cjeline.

  Goran Smoljanović u ulozi je truta Brzog bio izuzetno uvjerljiv; svom je liku dao potrebnu komičnu nespretnost uz prepoznatljiv šarm. Resi ga rijetko viđena profesionalnost u pristupu i izvedbi, koja je rezultirala skladnom interakcijom s najmlađim gledateljima i nije klecnula do kraja. Smoljanović u ovakvim predstavama pokazuje savršen balans igre tijela i govora, pa je njegov trut istodobno i smiješan i simpatičan.

  Pokupić je tijekom izvedbe uglavnom bio licem okrenut prema publici, čak i u interakciji i komunikaciji sa scenskim partnerom. Iako na prvi pogled može djelovati kao manjak povezanosti, ta mu usmjerenost prema gledateljima omogućuje zadržati pozornost djece, i još važnije – aktivnu uključenost. U dječjim predstavama ta otvorenost i izravnost ključ su uspješne izvedbe. Iako ostavlja dojam najslabije karike, svjestan je to njegov glumački izbor koji pridonosi živosti i komunikativnosti.

  Nije nimalo iznenadila vrlo dobra Gabrijela Redžić kao pčelica Propolisa. Iako još studentica, njezin je profesionalizam teško zanemariti, usprkos mladosti. Svi elementi njezine izvedbe, od glume do interakcije s publikom, bili su odlično usklađeni i dali su vrlo mjerljiv obol šarmu cijele predstave. (Dodajmo da smo je gledali i u Vješticama iz Salema HNK-a u Osijeku.)

  

  Tehnologija izrade lutaka bila je skromn(ij)a, ali bez njih predstava ne bi bila ista. I vrlo su uspješno upotpunile scenski dojam bez pretjerane pretencioznosti.

  Na kraju predstave, djeca su glumcima oduševljeno vikala: „Bravo!“, a oni su njima poručili da jedu više meda, na što su mali gledatelji, s puno žara povikali: „Hoćemo!“. Upravo je takva završna scena savršeno sažela veselo i interaktivno iskustvo.

  No, kraj predstave mogao bi biti nešto jasniji, jer se činilo da je publika zbunjena i da je izostao željeni efekt završne scene.

  Da parafraziramo Gibbonijeve stihove: „I svi moji punti kad se zbroje sve dođe na tvoje“, treba reći da kad se ovdje sve zbroji i oduzme, zbroj je uvijek isti: uz izuzetnu igru glumaca, angažman publike i dojmljiv vizualni i glazbeni dio, zaslužuju vrlo dobar plus. Iskustvo pojačava dobra ravnoteža edukacije i zabave.

  I redateljev je pristup jasan i promišljen: ništa nije prepustio slučaju, a upravo u skladnoj jednostavnosti najveća je snaga predstave – kroz glazbu, pokret i igru prenosi poruku o radu, veselju i zajedništvu kako mali gledatelji razumiju i osjećaju.

  © Narcisa Vekić, KAZALIŠTE.hr, 28. listopada 2025.

  Autorski tim:

  Dramaturginja: Marta Maria Mekovec de Carvalho Pokupić
  Ideja i režija: Goran Smoljanović
  Asistent redatelja: Ivan Pokupić
  GK Joza Ivakić postava: Matea Marušić, Vedran Dakić, Goran Smoljanović
  TTG postava: Gabriela Redžić, Ivan Pokupić, Goran Smoljanović
  Vizualni identitet i lutke: Zoe Špehar
  Scenografija: Dražen Matijašević
  Glazba: Ervin Lustig
  Koreografija: Martina Terzić

  Igraju:

  Goran Smoljanović
  Vedran Dakić / Ivan Pokupić
  Matea Marušić / Gabriela Redžić

Piše: